Glasne misli: Super(talent)

Gledam djecu na plaži kako u plićaku igraju – glavomet. Umjesto golova zabili su u pijesak po dvije trstike, podijelili su se  po dvojica u nekoliko ekipa, pobjednik je ekipa koja prva postigne 10 golova i oni ostaju u igri; naravno, lopta se smije udarati samo glavom.

Osim igrača koji su vatreno igrali još je bilo vatrenije navijanje djevojčica.  U svakom slučaju bila je to jedna izrazito bučna priredba koju nitko na plaži nije mogao ignorirati. Primijetio sam kako su već kod izbora ekipa izbjegavali dvojicu dječaka, pogotovo jednog. Taj dječak je bio zaista nespretan i onaj tko bi njega izabrao, znao je da njihova ekipa sigurno gubi. Trudio se taj dječak u igri više od ostalih, izgarao od želje, ali su svi njegovi pokušaji izazivali smijeh kod publike. Bilo je očito da to nije igra za njega i da mu ne ide udaranje lopte glavom. Drugima to udaranje lopte glavom ide puno bolje, skaču, bacaju se po plićaku, lijepo ih je gledati, sve rade s lakoćom, rekli bismo da imaju prirodni, urođeni talent za tu igru. I kad u žaru igre taj naš nespretni dječak promaši nepromašivo i kad ekipa gubi, onda plažom odjekuju uvrede suigrača: „Retardu jedan!“, „Idiote!“, „Debilu!“, „Smoto smotani!“, „Neću s tobom više nikad igrati!“… Poznajem tog dječaka. Pristojan je, odličan učenik i jako je omiljen među djecom, ali u toj igri na plaži u plićaku nije imao talent za udaranje lopte glavom. A  meni su cijeli dan odjekivale u ušima uvrede upućene njemu: „Idiote jedan! – Debilu! – Retardu!“

Supertalent

Gledam neku večer emisiju „Supertalent“. Volim to pogledati, volim te osebujne ljude koji žele pokazati svoj talent, svoju vještinu, svoje umijeće, uvjereni da je to njihovo nešto posebno, nešto što drugi nemaju; nešto mi se više svidi, nešto manje, a nešto me oduševi. Gledam tako mladog bubnjara duge kose, divim se njegovoj izvedbi na bubnjevima, drago mi dok ga gledam koliko je posvećen svom talentu, vidi se koliko to voli i koliko uživa u bubnjevima. Odmah poslije slijedio je komentar operne dive Martine iz žirija: „Osim što me ovo čini krajnje nervoznom, imam sad nakon ove tri minute i malo blaži poriv za povraćanjem.“ Mene je šokirala ispred ekrana, a mogu zamisliti kako se osjećao taj mladić. Baš me takav komentar naljutio: pa ako ima svoje mišljenje, ako joj se ne sviđa izvedba, ima milijun načina to reći, a ne omalovažavati i biti ovako bezobrazna, bahata i nekulturna?! Taj mladić od malih nogu uspješno svira bubnjeve, a poslije ovakvih uvreda treba doći u svoju školu, među vršnjake, treba nastaviti svirati. Ovaj komentar i ove riječi, ovakvo poniženje sigurno neće zaboraviti dok je živ. Kao da sam čuo odjek onih uvreda s plaže iz plićaka: „Idiote! – Debilu! – Retardu!“

Svi imaju dar

Svatko od nas ima neki talent koji ga čini posebnim. Gotovo da nema nikoga tko je bez ikakva dara. Škola i obrazovanje otkrivaju talent, marljivost i rad ga nagrade, a karakter čuva. Jedan naš poznati crtač i karikaturist priznaje da nije previše volio školu. Bili su mu dosadni i predmeti i nastavnici pa je školske satove provodio crtajući i samo crtajući. Kad bi mu nastavnici zabranili crtati, on bi spavao. Znao je često crtati karikature nastavnika i slati ih skrivećki po razredu. Naravno, na oduševljenje učenika a na muku i nelagodu nastavnika. Tako da je često išao u pedagošku službu i kod ravnatelja. Onda mu je na kraju školske godine učiteljica upisala u knjižicu: „Ti si jako pozitivan dječak. Nadam se da ćeš uvijek ostati takav i svojim crtežima i ilustracijama uveseljavati svijet i ljude oko sebe.“ Naš poznati crtač priznaje da mu je to najdraža lekcija iz škole, da čuva tu đačku knjižicu jer su u njoj riječi koje neće nikada zaboraviti. A zamislimo da mu je netko stalno ponavljao da su njegovi crteži katastrofa, smeće ili npr. da njegovi crteži „izazivaju blagi nagona za povraćanje“, ili zamislimo da su mu stalno dovikivali: „Debilu! – Idiote! – Retardu!“

Talent je vrijednost

Ne možemo ni zamisliti koliko je svatko od nas čuo u svom životu komentara sličnih onomu „operne dive Martine“ iz žirija. Koliko je onih „iz raznoraznih žirija“, učitelja, odgojitelja, trenera, roditelja, supružnika, prijatelja, radnih kolega, susjeda i usputnih prolaznika, koliko ih je svojim bezobzirnim komentarima možda zaustavilo razvoj nečijeg talenta? Koliko je onih koji svojim riječima uništavaju samopouzdanje i ubijaju volju u drugome da se nastavi truditi i razvijati u onome u čemu misli da je dobar, da je talentiran?!  – Riječ „talent“ dolazi iz grčkog jezika „talanton“, odnosno latinskog „talentum“, a izvorno znači mjeru, tj. zdjelicu kojom se mjeri, pa je onaj tko ima talent osoba s mjerom, s osjećajem za mjeru. Talent je i zlatni novac, a talentiran je netko tko ima istaknute sposobnosti na nekom području; netko tko je darovit, osobito sposoban; talentiran je „onaj tko je prirodno nadaren dobrim svojstvima“… Talent je vrijednost, odnosno vrednota. Možda je prva među obvezama svakog čovjeka prepoznavati svoje talente. Idealno bi bilo da svatko radi ono u čemu je najbolji, za što je talentiran, no na žalost, često je čovjek prisiljen raditi ono što ne voli i za što nema ni volje ni talenta samo da osigurao egzistenciju sebi i svojoj obitelji.

Talent treba čuvati 

Jedan je slikar na zidu svoje sobe napisao: „Ja mogu nešto što ti ne možeš!“ Ova izreka vrijedi za svakog čovjeka. Svaki čovjek je različit, i svi mi imamo različite talente i u različitoj mjeri. Svatko je poseban, jedinstven i svatko je već po sebi dar, talent. Svatko ima neki „super talent“: netko super pleše, drugi super pjeva, treći super svira, netko super priča viceve, drugi super crta, netko super kuha, netko je super govornik… Svi poznajemo ljude oko sebe koji imaju neke talente i super talente, poznajem ih i ja, koji mogu ono što ja ne mogu. Spominjem samo neke: liječnici, kardiolozi, arhitekti, astronauti, piloti, matematičari – svi oni mogu ono što ja ne mogu. Oko sebe vidim i računovođe, pekare, električare, medicinske sestre, poštare, policajce, glazbenike – i oni mogu ono što ja ne mogu. Vidim i profesore, tete u vrtiću, automehaničare, knjižničare, sportaše, trgovce, vodoinstalatere – svi oni znaju što ja ne znam. No, i ja mogu nešto što možda drugi ne mogu i ja znam nešto što možda drugi ne znaju. Možda imam talent za pisanje, možda sam imao talent za igranje nogometa, znam sigurno da imam super talent za usisavanje po kući, možda imam i neke talentiće za pjevanje i za kuhanje… A tako bih volio imati super talent za slušanje ljudi, za osluškivanje njihovih problema. Tako bih volio da svi mi imamo super talent, tj. znanje i umijeće kako se slagati s drugima, kako prešutjeti, kako otrpjeti, biti empatičan, mirotvorac … Baš bi nam tada bilo super!

Važno je prepoznati svoj talent, što je to što me čini posebnim; zatim je važno imati umijeće, tj. kako ću taj talent ostvariti. Bez marljivosti i rada talent ostaje samo talent. Talenti koje dobijemo su potpuno nezasluženi. Naša je odgovornost kako ćemo ih upotrijebiti. I što više dobijemo, veća nam je odgovornost. Svatko mora za sebe odlučiti što će s njima napraviti: hoće li ih razvijati ili zanemariti. Hoće li talent „zakopati u zemlju“, tj. držati ga samo za sebe, ili će biti kreativan, svoje talente razvijati, dijeliti i biti od koristi drugima. U zajednici u kojoj živimo svaki talent je važan. Ne gleda se na godine, na struke, na fakultete (fakultet je dobra stvar za onoga kome ne naškodi), na karijere, bitno je samo jesi li realizirao svoje talente i je li od njih bilo koristi za tebe i za ljude s kojima živiš. Na samom kraju možda najbolju poruko šalje Martin Luther King: „Na svakom koraku prati nas izazov da neumorno postižemo izvanredne uspjehe u poslu. Svi ljudi nisu specijalisti, nemaju svi ni stalno zaposlenje; još manje ih dosegne vrhunce u umjetnosti i znanosti; mnogi su tvornički radnici, radnici u polju, na ulici. Nema nevažnog posla. Svaki posao koji koristi čovječanstvu uzvišen je i važan i treba ga pomnjivo izvršavati. Ako je čovjek čistač ulica, mora ih čistiti kao što je Michelangelo slikao, Beethoven skladao ili Shakespeare pisao stihove. Morao bi čistiti ulice tako dobro da svi žitelji neba i zemlje zastanu i Kažu: „Ovdje je živio veliki čistač ulica koji je jako dobro obavljao svoj posao.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija