Glasne misli: Od percepcije do mišljenja

Naiđoh na jednu lijepu misao i odmah je prenosim vama: „Mudar čovjek govori jer ima nešto reći, dok budala govori jer želi nešto reći.“, pa odmah postavljam i pitanje – je li može čovjek govoriti i da ima nešto za reći i da u isto vrijeme želi to reći?

Eto, ja sam siguran kako u ovim „Glasnim mislima“ – „želim nešto reći“, a često i dvojim – je li uopće „imam više išta za reći“. I ovdje veliku ulogu igra percepcija (lat. percipere=usvojiti). Percepcija je, ukratko, „doživljaj svijeta oko sebe“, a malo šire, percepcija je „proces stvaranja predodžbe o nekoj pojavi, događaju ili objektu iz čovjekove okoline“. Puno se toga mora poklopiti da bismo ispravno percipirali, tj. doživjeli svijet oko sebe: moraju nam uredno funkcionirati sva osjetila,  živci moraju te podražaje uredno donositi do mozga, a mozak ih mora uredno „sortirati“. Lako je kad su sve te funkcije „uredne“, ali baš zato što nije sve „uredno“, u smislu „sve ima, sve štima, al’ uvik ništo fali“, različito percipiramo i ljude i događaje, pa će za nečiji govor netko reći: „Mudro govori!“, drugi će reći „Pametan čovjek, a budalasto zbori!“, treći će reći da su sve to gluposti, četvrti da mu je to dosadno, peti da ga to ne zanima…

U jednom američkom rezervatu, negdje u šumi, grupa turista čekala autobus, kad uz cestu ugledaše Indijanca kako leži s uhom prislonjenim na zemlju. Njihov vodič odmah počinje objašnjavati: „Evo vidite, kako Indijanci nastoje još uvijek živjeti u skladu s prirodom! Njima nisu ni danas potrebni satovi, jer oni mogu na ovaj način osluhnuti i kilometrima udaljeni autobus!“ Onda se obrati ležećem Indijancu s pitanjem: „Gospodine, hoćete li i nama reći kad stiže autobus.“, a Indijanac mu, ne podižući glavu, odgovara bolnim glasom: „Ne čekam ja nikakav autobus. Malo prije me neka budala pregazila autom i pobjegla.“ – Percepcija nije fotografija stvarnosti, nego interpretacija stvarnosti. Percepcija se uglavnom odvija automatski i nesvjesno. Svim tim podražajima, koja naša osjetila donesu do nas, mi dajemo smisao koji se temelji na našem prethodnom iskustvu, na znanju, pamćenju, motivima, stavovima, emocijama i na ostalim našim doživljajima, kao i na samoj našoj osobnosti. U ovom slučaju turistički vodič vidi ležećeg Indijanca i počinje automatski oblikovati svoje mišljenje, na temelju svoga iskustva, znanja, čitanja, gledanja filmova i zaključuje da Indijanac osluškuje dolazak autobusa… To je njegova interpretacija stvarnosti, dok je objektivna stvarnost u ovom slučaju sasvim drugačija.

Zanimljivo je pitanje – gdje prestaje percepcija, a počinje mišljenje? Kako se od percepcije oblikuje mišljenje? Najbolja je dječja percepcija, iskrena i bezazlena, a kako odrastamo počinjemo razvijati svoje mišljenje, mišljenje donosi odgovornost za postupke kao i posljedice tih postupaka. Ljudi bježe od razmišljanja, redovito se ne zadržavaju na sadržaju, zagledaju se u formu, u ambalažu, u šareni celofan… Obično se ljudi okreću samo svojoj neposrednoj percepciji, a ona oblikuje ljude uskog mišljenja s nerazvijenim osjećajem odgovornosti. „Nitko ne sudi oštrije od neobrazovanog čovjeka,“ – kaže Ludwig Feuerbach – „jer on ne poznaje ni razloge, ni proturazloge, a misli da uvijek ima pravo.“ I Ivo Andrić kaže: „Nije najveća budala onaj koji ne zna čitati, nego onaj koji misli da je sve što pročita istina.“ – Čitam jučer kako jedan naš vodeći političar priznaje da je sramotno kako je loša percepcija građana o njima političarima. Pa kako to građani percipiraju političare u ovom trenutku? Vide ih kako su se svi „uzvrtili“, svatko za sebe najavljuje svoju konferenciju za tisak, svaki od njih „spašava državu i štiti nacionalne interese“, svakome je stalo „do prosperiteta države i boljeg života svih građana“, svaki optužuje onog drugoga, onu drugu stranu. „Jadan je onaj koji mora nekoga poniziti da bi sebe uzdigao!“(I. Andrić) Građani i javnost gledaju, slušaju i formiraju svoje mišljenje: „Ovo je žalosno!“ – „Ovo je cirkus!“ – „Ovo je gadljivo!“ – „Tko ovdje laže, a tko govori istinu? – Što je istina?“ Mark Twain se tako zapitao: „Pitam se vode li ovaj svijet pametni ljudi koji nas samo zezaju ili hrpa kretena koji misle ozbiljno?“ Ivo Andrić je još manje optimističan: „Kad bi ljudi znali s koliko se malo mozga upravlja svijetom, pomrli bi od straha.“ Tko laže, a tko govori istinu, kako percipiramo i kako oblikujemo mišljenje? „Ako mi lažemo vladi,“ – kaže Bill Murray – „tada je to opasan zločin i snosimo posljedice za svoje laži, ako vlada laže nama, tada je to politika.“

Više je nego očito da je danas loša percepcija o politici i o političarima i to ne samo kod nas. Zašto je to tako? Pa politika je u sebi plemenita djelatnost koja nastoji oko dobrobiti svih svojih građana!? Što se to dogodili pa su politika i političari postali tako omraženi? Kad se to dogodilo? – Onda kad je društvo postalo potrošačko društvo, kad je marketing postao temelj uspješne proizvodnje, dobra reklama, lijepo upakirani proizvod, šareni celofan, tada i politika postaje svojevrsna marketinška agencija. Prije je političar morao biti dobar govornik, talentiran, vješt, sposoban uvjeriti i motivirati građane za ideju koju prezentira. Ima i danas sposobnih i vještih političara, ali oni to ne moraju biti jer sve to umjesto njih odrađuju marketinške agencije, PR stručnjaci i glasnogovornici. Političari su danas postali roba koja se prodaje, baš kao i sva druga roba. Dobra reklama, dobra PR agencija, dobar retuširani izgled, malo šarenog celofana, ne mora političar ni govoriti niti imati svoje mišljenje. Sve su to preuzele PR agencije, domaće i strane, one su postale neophodne, zavladale su političkom scenom; politička komunikacija je postala zanimanje; sve je prepušteno „stručnjacima“, neovisno od političara. Političku komunikaciju su preuzeli PR stručnjaci, u TV emisijama gotovo da nestaje političara, pune su političkih analitičara i stručnjaka svake vrste koji se svakodnevno nadmudruju. PR dobroplaćeni stručnjaci osmisle političara „kao proizvod kojeg će prodati“, osmisle konferenciju za tisak, napišu što će se reći, a političar samo dođe, kaže te dvije-tri rečenice i ode, tj. gotovo pobjegne da mu se ne postavi neko pitanje. Ne  mora govoriti – to će glasnogovornici, ne mora imati svoje mišljenje – poslije će ga izreći Nacionalno vijeće, predsjedništvo, uže ili šire, ne moram imati stav – poslije će CKSK, stranka ili politička platforma iznijeti njegov stav….

Čini mi se da moram ovaj naslov „Od percepcije do mišljenja“ malko pojednostaviti. Sigurno vam je poznata ona priča kad je seljak na pazaru prodavao svoju kravu. Prilaze mu mogući kupci i pitaju ga za kravu – kakva je? Seljak bi odgovarao iskreno: „Pa već je stara, slabo daje mlijeka, a nije se ni otelila ima 3 godine…“ Naravno, kupci su odlazili. Slušao to jedan prolaznik, sažalio se nad seljakom, pristupio mu i tražio dopuštenje da on pokuša prodati kravu. Seljak se složio, a ovaj odmah poče glasno govoriti: „Ljudi, dođite! Prodajem dobru kravu, dobre je pasmine, daje 12 litara mlijeka dnevno, teli se dva puta godišnje, nekada i tri puta. Tko je kupi, neće se pokajati! Dođite!“ I zaista, ljudi su počeli prilaziti i raspitivati se za cijenu, sluša to seljak čija je krava, skoči i kaže: „E kad je krava takva, neću je prodavati!“ Odveza kravu i povede je kući. – Kroz ovu sliku promatram i političku zbilju ne samo kod nas: čovjek koji pomaže seljaku prodati kravu je PR stručnjak. Građani/kupci/birači vide kravu/političara, mogu je opipati i percipirati, imati svoje mišljenje, ali onda nastupa PR stručnjak! Uvjerava, skriva mane, naglašava vrline kojih nužno ne mora biti, organizira nastupe na udarnim TV emisijama, na portalima, u novinama, retušira slike, hvali „svoj proizvod“ i o njemu stvara poželjno mišljenje, sve lijepo umota u šareni celofan a da „kravu nitko ništa ne pita“. U isto vrijeme poželjno je da o drugim „kravama“ izmišlja, laže, stvara sumnje, demantira i diskreditira, naglašava mane, ne spominje vrline… I tako je prosječan građanin/kupac/birač ili obični promatrač – zbunjen! Nije više siguran u svoju percepciju, je li dobro vidi, čuje i razumije, nije više siguran ni u svoje mišljenje, je li to njegovo ili je izmanipuliran. Što je istina, a što laž? Uostalom, što današnji građanin/potrošač/kupac/birač – uopće želi? – „On živi u obmani da zna što želi, dok ustvari želi ono što se od njega očekuje da želi.“ (Erich Fromm) Koga onda birati kad su mu svi isti? Jednostavno, onoga koji je „bolje upakiran“?! Uostalom, stručnjaci znaju da čovjek kupuje emocijama.

Znamo da je čovjek „zoon politikon“, političko biće, ali je više nego očito da je danas „politika“ u sebe usisala sve društvene djelatnosti. U isto vrijeme percepcija politike i političara je nikad gora, mišljenja o njima također… Politika je zarazila narod i svatko od nas se treba malo depolitizirati. Očistiti svoju stvarnost od politike (koja to nije). Srećom, počinje europsko prvenstvo! Nogomet, naša hrvatska reprezentacija, nacionalni ponos, zajedništvo, navijanje… Samo nemojmo i to ispolitizirati! Zašto izvikivati na stadionima omraženi i zabranjeni pozdrav „Za dom – spremni!“, kad možeš ponosno izvikivati lijepi i dopušteni pozdrav „Za Hrvatsku – spremni!“ – Kad sam se osvrnuo na sve izrečeno, pomislio sam na trenutak kako je i ovim „Glasnim mislima“ potreban PR stručnjak, da sve to lijepo stručno umota u šareni celofan, stvori dobru percepciju i poželjno mišljenje, ali što ću kad ga ne mogu platiti?!

Napisao: Vatroslav Vugdelija