Zakazao je sustav

Nedavno je američki predsjednik Trump preuzeo odgovornost i priznao da je on naredio da se ubije iranski general Sulejmani „jer je odgovoran za puno zla i jer je planirao nove akcije protiv američkih interesa“.

Dan dva poslije srušen je iznad Teherana ukrajinski putnički avion u kojem je poginulo 180 putnika. Pogođen je raketom, Iranci su priznali pogrešku, preuzeli odgovornost i ispričali se da im je zakazao sustav kontrole leta, mislili su da je to američki ratni avion. U našoj Hrvatskoj tragedija u obiteljskom domu gdje je u požaru smrtno stradalo 6 nepokretnih starijih osoba. Tko je kriv? Tko je odgovoran? Je li zakazao sustav? – Gotovo u isto vrijeme događa se još jedna tragedija u Splitu kad mladić puškom na ulici ubija trojicu mladića, puca rafalno i pravo je čudo kako nije bilo i više žrtava. Poslije šoka idu pitanja: Tko je kriv? Tko je odgovoran? Je li zakazao sustav? – Dalje: prije nekoliko dana pobjegao je zatvorenik (kriminalac) iz zatvorske bolnice, a jedan novinar ponosno naglašava kako je on prvi koji se javlja iz WC-a iz kojeg je zatvorenik pobjegao. Svoje javljanje završava riječima: „Ovdje je više nego očito da je zakazao sustav.“ – Sustav svako malo zakaže i sustav je redovito kriv. Dovoljno je na tražilici upisati riječi „zakazao sustav“ pa ćete vidjeti koliko rezultata i koliko je sustava do sada zakazalo. Nema tog sustava koji u Hrvatskoj nije zakazao: zakazao je sigurnosni sustav, zakazao je pravosudni sustav, zdravstveni sustav nam je – piše se – katastrofalan, školski sustav nam je koma, sustav socijalne skrbi ne funkcionira i sustav kontrole nam je nikakav, sustav prevencije ne postoji. Mišljenja su da nam ni obrambeni sustav nije dobar, protupožarni sustav ne valja, neki su uvjereni da nam je kompletni sustav zakazao i da udruge umjesto sustava odrađuju posao. Sustav je zakazao. A sustav je „uređena cjelina“ koja se sastoji od elemenata koji su međusobno povezani da bi sustav mogao funkcionirati. Kod nas je uvjerenje da je sustav zakazao, dakle, kod nas sustav nije uređena cjelina, dakle – kod nas sustav ne funkcionira.

Tko čini sustav?

Priznajem kako mi je lijepo vidjeti dva nova kružna toka u centru Metkovića, uređene nogostupe, zasađena velika stabla i cvijeće, posijana trava koja se već zeleni. Prolazim tako pokraj Doma zdravlja i vidim da su radnici naknadno kopali novi asfalt, otprilike metar kvadratni i to pokrili pijeskom, tj. nisu još asfaltirali. Čujem prolaznika kako gunđa: Koliko ovo već stoji i nikako asfaltirati. Ovo je katastrofa! Tako nam je sve u državi!“ – Sustav – ta uređena cjelina zna zakazati i odgovornost sustava igra veliku ulogu u društvu i u našem svakodnevnom životu. Puno je lakše kad sustav funkcionira. Ali i sustav čine ljudi, pojedinci pa što je više odgovornih pojedinaca i sustav je odgovorniji, jači i efikasniji. Cjelina je uređenija. „Čovjek je osuđen biti odgovoran“ – kaže Jean-Paul Sartre – „jer jednom kad je bačen u svijet, odgovoran je za sve što uradi.“ No, životno iskustvo nam kaže da je odgovornost teret koji je lako prenosiv na Boga, na sudbinu, na sreću, na susjeda ili na sustav.

Sustav ili pojedinac

Vjerujem da nema onoga tko nije komentirao ove dvije nedavne tragedije, ovu u obiteljskom domu i ovu u Splitu. Ljudi su ljuti i na sustav i na državu; zakazao je i sustav, zakazala je i država. Mladić nije mogao više trpjeti nepravdu pa je uzeo pravdu (tj. pušku) u svoje ruke i presudio trojici mladića umjesto sustava i umjesto države. Vrlo brzo se formirala grupa podrške na Facebooku, više od 20 000 ljudi, pod poznatim sloganom „Heroj, a ne zločinac!“ – Poruka je da su razočarani sustavom, da ne funkcionira država; pokazuju razumijevanje prema ubojici, jer da nije zakazao sustav taj mladić ne bi imao potrebu ubijati. Rijetki su oni koji su ovdje pozivali na individualnu odgovornost, problem individualne odgovornosti je ogroman i od njega svi bježe; teret odgovornosti se lakše prenese na sudbinu, na volju Božju, na sreću, na sustav ili na državu. U ovom slučaju je sigurno negdje i sustav zakazao, ali je zakazao i pojedinac, taj mladić koji je ubio. On je tu bio sa svojom slobodnom voljom i sa svojim izborom. I on je odgovoran za svoj čin. Jer, što ćemo onda reći za zločine koje  počini netko miran, pristojan i iz dobre i funkcionalne obitelji? Tko je trebao predvidjeti i spriječiti takve zločine, koji se događaju svakodnevno po svijetu. Je li i u takvim slučajevima zakazao nekakav sustav ili je odgovornost na pojedincu?

Isto je ili slično s tragedijom u požaru obiteljskog doma gdje je smrtno stradalo šestero starijih osoba. Mediji najviše prozivaju sustav; sustav je zakazao, sustav nije prevenirao, sustav nije kontrolirao, sustav je kriv pa sve do onog: „Katastrofa! Tako nam je sve u državi!“ – U ovom slučaju sustav je vlasnici obiteljskog doma izdao rješenje, tj. dopustio da se u njezin dom može smjestiti najprije osmero starijih osoba pa onda i još njih petero. Znači, sustav je procijenio i vodeći se Pravilnikom dopustio da se u taj obiteljski dom smjesti 13 starijih osoba. U trenutku kad je izbio požar i dogodila se tragedija u kući (odnosno kućama) te vlasnice bilo je smješteno 46 starijih osoba. Dakle, 33 osobe ilegalno, bez dopuštenja sustava. Točno, sustav je kriv što nije kontrolirao i prevenirao, ali najprije je odgovoran pojedinac, vlasnica obiteljskog doma, koja je svjesno i slobodno kršila zakon, varala i zaobilazila sustav. Može li se odgovornost protegnuti i na djecu i rodbinu koji su smještavali svoje roditelje u taj obiteljski dom? Jesu li i oni mogli znati da tu nešto nije u redu, da nije po zakonu, da se zaobilazi sustav? – Kad kupujemo cipele, mobitel ili hladnjak, raspitujemo se i gledamo na sve strane, nastojimo se dobro informirati i pažljivo kupovati. U ovom slučaju bilo je najvažnije da negdje ima mjesta za smjestiti starog roditelja, da je cijena smještaja prihvatljiva i da taj problem bude riješen. Kad se dogodi tragedija kao ova, ispada na kraju – čitajući i slušajući medije – da je najveći krivac sustav koji nije dovoljno dobro, ni dovoljno brzo reagirao. Je li to znači da je dotični pojedinac, koji je počinio kriminal, koji je učinio zlo, lišen odgovornosti za zločin ili za kriminalna djela? – Jer, da sustav nije zakazao, da je ta cjelina bila uređena, sustav bi počinitelja na vrijeme spriječio da čini zlo?! Ovako, sustav je kriv što ga nije spriječio kršiti zakon i činiti zlo.

Granica dobra i zla

Splitska glumica, govoreći o ovoj tragediji u Splitu, šokirana je i negdje postavlja pitanje: „Kako je moguće da deseci tisuća ljudi podržavaju čovjeka koji je hladno ubio troje, mogao je ubiti još troje, petero, desetero? Kako je moguće“ – pita se ona – „da je nestala granica između dobra i zla?“ – Na prvi mah, ovo njezino pitanje kao da je promašeno, a zapravo pogađa samu bit. „U genima nam je beskičmenjačka želja da se izvučemo od odgovornosti i jedini način da napredujemo na ovom svijetu jest taj da se neprestano borimo s prirodnom sklonošću da budemo potpuno neodgovorni. Ponekad se pitam nismo li to dobili od vraga kad je Eva poslušala zmiju i pojela jabuku, tu antipatiju prema odgovornosti. U njoj je korijen većine zla.“ (Dean Koontz) Da to je ona slika s prvih stranica Biblije kad Bog prigovara Adamu što je ubrao zabranjenu jabuku, a on se opravdava: „Nisam ja! Eva je kriva!“ Bog se obraća Evi pa i ona skida krivnju sa sebe: „Nisam ja! Zmija je kriva!“ – Kineska narodna izreka kaže: „Kad pogriješi dijete, udri šibom njegovog djeda.“ – Dokle to doseže krivnja i dokle možemo protegnuti odgovornost? – Ona naša splitska glumica u svome intervjuu krivca za tragediju nalazi i u roditeljskom domu: „I hoćeš nećeš, većinu toga vučemo od doma.“ – Je li onda zakazao i roditeljski sustav? – Što nam je s obiteljskim sustavom?

Zakon Božji i zakon zmije

„I dovede Bog Adama i Evu u vrt i reče da mogu jesti sa svih stabala u vrtu, ali sa stabla u sredini vrta da nisu jeli!“ – Jasno je da je to samo slika koju treba protumačiti. Stabla u vrtu predstavljaju darove koje je Bog dao svim Adamima i Evama, svih vremena, zapravo čovjeku. To su darovi života, ljubavi, zaljubljivanja, prokreacije, da sami mogu darovati život, dar prijateljstva, različitih nadarenosti, dar pjevanja, sviranja, slikanja, igranja, humora, raznih vještina… To su sve darovi da se čovjek/Adam s njima koristi u svom prostoru i vremenu. Stablo u sredini: To je Bog u čovjeku (stvoren na sliku Božju – sposoban razlikovati dobro od zla). I kao da kaže Adamu svih vremena: Ja sam u tebi, u tvojoj sredini, tvoje središte, nemoj me micati! Slikovito, ne uzimaj tu jabuku, umrijet ćeš! Onda stupa na scenu Zmija na tom stablu. Opet slika, simbol, nitko ne voli zmiju, ona je ovdje simbol Zla, zloće, napasti. I  Zmija kao da kaže čovjeku (svih vremena): „Ma daj pusti ti te gluposti, kakav Bog, kakva crkva, kakve molitve i bajke koje nemaju veze sa zdravim razumom!? Čovječe, ti si glavni, ti si centar svega, pa ti si bog! Vidi kako si savršen, sposoban, lijep, pametan?! Ti ćeš sam odlučivati što je za tebe dobro, a što zlo!“ Adam uzima jabuku, zapravo bira, svjesno i slobodno odlučuje, sebe stavlja u sredinu svega, miče Boga, a Bog toliko voli čovjeka da je sputao svoju svemoć pred njegovom slobodom! I čovjek odlazi svojim putem. Iz cijele ove drame ostaju nam dva zakona koja su aktualna od postanka do dana današnjega: Zakon Božji: Čovječe svih vremena, ljubi čovjeka, a upotrebljavaj stvari! i zakon zmije/Zla: Čovječe svih vremena, ljubi stvari, a upotrebljavaj čovjeka!

Zakazivanje čovjeka

Možda smo već odgovorili našoj splitskoj glumici na upit – gdje je nestala razlika između dobra i zla? – Zakon zmije i zakon zla: Čovječe, sve ti je dopušteno, sve što ti godi, što te usrećuje. Ti sam za sebe određuješ što je dobro a što zlo. Sve je relativno, ovisno o trenutku, o trendu, o modi. Dobro je ono što mi se sviđa, dobro je ono što mi koristi. To uključuje i drogu: usrećuje te, želiš je imati, želiš prodati drugima, zaraditi puno novca, činiš zlo i ubijaš zbog nje?! Ti određuješ pravila. Izbrisali smo granicu između dobra i zla. Više nam ništa nije sveto. Ni ljudski život. Pa 20 000 ljudi daje podršku mladiću koji je ubio troje ljudi!? – Kažu: „Zakazao sustav pa je morao?!“ – Točno, sustav je negdje zakazao. Ali je točno da je sustav zakazao i u čovjeku pojedincu, jer je dopustio da ga zlo prevlada. Od sustava očekujemo da bude savršen, ali i sustav čine nesavršeni ljudi?! Nije jednom čovjek pojedinac izigrao sustav, zaobišao zakon, prevario državu: lažna bolovanja, lažne diplome, rad na crno, lažni ratni put, lažni invaliditet, lažna svjedočanstva, lažne porezne prijave, lažni minimalci, lažne oporuke, lažno prebivalište, lažni nalazi, lažne informacije… i još puno toga lažnog gdje je zakazivao čovjek. Pa svatko od nas dnevno zakaže ne jednom – i riječju i djelom i propustom, no za sebe ćemo naći opravdanje. Jednostavno, kad su drugi u pitanju tražimo od sustava da bude brz i učinkovit, a kad smo mi u pitanju, očekujemo od sustava da „malo zažmiri“.

Rješenje nije ni lako, ni jednostavno. Sustav čine pojedinci i što je više svjesnih i odgovornih pojedinaca i sustav će biti odgovorniji i učinkovitiji. Možda je dobar početak da svatko od nas odluči da umjesto prstom prema sustavu, okrene prst prema sebi i počne živjeti odgovornije i prema sebi i prema drugima.

Napisao: Vatroslav Vugdelija