Glasne misli: Apokalipsa

 

Odlučio sam započeti ovom lijepom izrekom: „Bol potiče čovjeka da misli. Misao čini čovjeka mudrim. Mudrost čini život podnošljivim.“(J.Patrick)

Zadržavam se na prvom dijelu rečenice jer ovih dana injekcijama liječim bol u leđima, tako da mi ne manjka poticaja za razmišljanje. Prirodno je nekako, kad te nešto zaboli pa boli, da se potužiš drugome. Nije da ti je poslije lakše, ali barem imaš o čemu pričati. Za to nema boljeg mjesta od čekaonice bilo koje bolnice ili doma zdravlja, gdje svatko priča o svojoj boli, neki do u detalje, bolje od doktora; tvoja bolest ti je prioritet, iako u čekaonici možda ima puno težih bolesnika. Pripovijeda mi prijatelj jednu smiješnu zgodu, kako je bio s društvom u kafiću, a nekoliko stolova dalje bilo je veselo društvo, puno smijeha i zafrkancije; kad je on odlazeći prolazio pokraj njihova stola, pozdravio je jednu od njih koju poznaje, pružio ruku i upitao: „Kako si? Što ima?“, a ona je spremno odgovorila: „A da ima išta dobra sama bi ti se pohvalila. A što će biti? Jad i tuga!“

Sitni i krupni bolovi

I inače, ako obratimo malo pozornost na naše susrete i pozdrave, one obične i izvan bolničkih čekaonica, vidjet ćemo da često počinjemo razgovor s naviknutim uzdahom „A joj!“ ili „Ajme, ne pitaj!“, ili s nekom bolnom grimasom kažemo više od riječi. To činimo nekako nesvjesno i naviknuto kao da nam je lakše razgovor započeti s nekom našom mukom, problemom, bolešću i tugom … Friedrich Nietzche kaže: „Kad dugo gledaš u bezdan i bezdan se zagleda u tebe.“ Kad dugo gledaš u tugu i tuga se zagleda u tebe. Rekosmo gore da bol potiče čovjeka da misli pa Paulo Neruda savjetuje: „Ne jadikuj nad sitnim bolovima, sudbina bi te mogla liječiti krupnim!“ A tih „krupnih bolova“ ima svuda oko nas, počevši od onih osobnih tragedija dubokog bola, velike nesreće i neizlječive tuge do onih „krupnih bolova“ svjetskih razmjera kojima smo svjedoci svakog dana: katastrofe, kataklizme, terorizmi, glad i smrt … Riječ koju sam napisao u naslov ovih misli često ćemo vidjeti u raznim kombinacijama na naslovnicama i čuti u udarnim vijestima, to je riječ – Apokalipsa.

Zazivanje apokalipse

Apokalipsa nije lijepa riječ jer u njoj se svašta nešto krije: strahote, tragedije, katastrofe, smak svijeta, kraj vremena, konačna smrt; apokaliptička literatura je puna tajni zaogrnutih simbolikom… I filmska umjetnost je puna apokaliptičkih scena. Zanimljiva je ta ljudska sklonost zazivanja apokalipse, tih posljednjih vremena. Ljudi kao da priželjkuju da Bog ili neka viša sila sve ovo uništi kao Sodomu i Gomoru, jer su i svijet i čovjek pokvareni do srži. Ova želja za apokalipsom prisutna je u gotovo svim religijama; ta želja da se sve uništi i satre, da se ljude kazni za sve grijehe i zlo koje učiniše, nalazi svoje sljedbenike kroz cijelu povijest. Ima ih i danas, govore i propovijedaju po gradskim trgovima, kucaju na naša vrata, dijele svoje letke, pozivaju na obraćenje i najavljuju apokalipsu, smak svijeta; neki stavljaju i datume. Zadnji apokaliptički datum kojeg se sjećam bio je 12. 12. 2012. godine. Ima još i novijih i skorijih apokaliptičkih najava i bit će ih sve dok bude ljudi, a pogotovo onih nesretnih koji jedva čekaju i zazivaju konačni svršetak svog nesretnog života pa onda i čitavog svijeta. Negdje sam pročitao da „ima ljudi koji se bude nesretni, doručkuju afere, marendaju sumnju, hrane se krivcima i liježu s paranojom.“ Oni već žive svoju apokalipsu.

“Podizanje vela”

No, dobro je znati da je apokalipsa grčka riječ, Ἀποκάλυψις, složenica od riječi „apo“ što znači „podizanje“ i riječi „kalipsis“ što znači „pokrov, veo“. Zanimljivo, najstrašniji od svih religijskih pojmova kojim nas svako malo straše, doslovno znači – „podizanje vela“. U samoj riječi ne nalazimo ni strahote, ni katastrofe, ni uništenje, ni smrt, već čovjekovu želju da konačno digne veo s očiju, pokrivalo koje mu smeta da bolje vidi, da otkrije i razotkrije ono što mu je bilo skriveno. Čak i znanstvenici tumače da je taj ljudski fenomen želje za apokalipsom upisan u čovjeku – jer je čovjek „neprestani tragač za istinom“. To je ono „podizanje vela“ s očiju, želja da jasnije vidi, da otkrije i razotkrije tajne života, tajnu zla, tajnu smrti – da otkrije konačni smisao čovjeka i svijeta, da dozna konačnu istinu. S tom upisanom željom za apokalipsom svaki čovjek je zapravo „tražitelj istine“. Jedan protestantski svećenik u New Orleansu, poslije uragana Kathrine, poslije strahota što su preživjeli, svjedoči kako je poslije toga postao puno bolji čovjek, kako bolje razumije ljude, kako jasnije vidi, kako spoznaje istinu – kao da mu se skinuo veo s očiju (evo naše apokalipse!) – Mišljenja je kako Bog dopušta katastrofu i nedaće jer se u takvim strašnim situacijama pokažu i ljudi i neljudi, otkrije se istina. Svaki kraj (kad pomisliš da je kraj) zapravo ti nudi novi početak, ali sada bez vela preko očiju. Negdje sam naišao na ovu izreku nepoznatog autora: „Bog nam nikad ne stavlja teret na leđa da bi nas slomio, već da bi nam savio koljena.“ Pored konkretnog biblijskog značenja, izraz “apokalipsa” je često korišten za kraj, za zadnje događaje posljednjeg vremena, kao što je drugi Kristov dolazak. Apokalipsa će biti krajnje otkrivanje Boga, Njegovog gnjeva, pravednosti i, na kraju, ljubavi. Isus Krist je vrhovna Božja “apokalipsa”, kao što je i On Njega nama otkrio (Ivan 14:9; Hebrejima 1:2). Svrha i smisao apokalipse/otkrivenja nije da uplaši, nego da pouči i ohrabri čovjeka u teškim vremenima. Hans Küng kaže: „Ljubav Božja ne štiti od boli, nego štiti u boli.“

Moć u dobrim ljudima

Približavamo se početku mjeseca studenog kad ćemo se na poseban način sjetiti naših dragih pokojnika. Svaka smrt je svojevrsna apokalipsa, ljudski gledano i katastrofa i tragedija i tuga, pogotovo kad nam umre netko blizak i drag. Koliko samo apokaliptično i tragično obitelji doživljavaju iznenadnu smrt člana obitelji, još kad je ta smrt tragična, kod smrti djeteta tko može izmjeriti tugu i bol roditelja… Tada je potrebno vrijeme tugovanja; kod nekoga tugovanje traje duže, a kod nekoga kraće. U toj tuzi i boli dogodi se i apokalipsa, ali u ovom slučaju „podizanje vela“, otkrivanje, spoznaja istine… Halil Džubran je lijepo rekao: „Što tuga i žalost više raskopaju vaše biće, to u njega više radosti stane.“ Kroz svoju tragediju i tugu osoba se „pročisti“, bolje upozna sebe i bolje razumije druge, kao da im je kroz osobnu apokalipsu “podignut veo“ i jasnije vide i smisao i konačnu istinu. Poslije smrti naših dragih – usuđujem se reći – bolje i istinitije vidimo i njih i sebe. Netko napisa: „Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca.“

Na samom kraju bio sam u dvojbi: završiti s mislima Meše Selimovića ili našeg Ivana Nadila. Odlučio sam citirati obojicu jer svaki govori na svoj poseban pjesnički način o apokalipsi, o skidanju vela bez straha od smrti i posljednjih vremena.

Meša Selimović: „Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi netko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bi se tek umorio kad bih znao da neću nikada umrijeti? Neka me Bog sačuva od te strahote … Strašan je strah od smrti. Ali kad vidim što je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljan si da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi.“

Ivan Nadilo: „Molitva za prijatelja palog u obrani kućnog praga“

Bože, koji si boraveć među nama

živio ljepotu ovozemnog prijateljstva

                                   kušao tugu ovozemnog nestanka

                                   Tebi koji nam kazuješ

                                   da udovi smo jedni drugih

                                   koji nas jedini do dna proničeš

                                               molim:

                                               Za prijatelja.

                                   Za prijatelja, na čija sam pleća

                                   odlagao svoje breme

                                   za prijatelja koji je dio mene.

                                   Ti svoj mu pokoj udijeli

                                   a dug njegov, ako je neizmiren

                                   na mene prenesi.

Napisao: Vatroslav Vugdelija