GLASNE MISLI: Ako…

Slušajući vijesti, u kojima su razni akteri govorili i objašnjavali svoje postupke, „zazvonila“ bi svako malo jedna riječ, pogodbeni veznik – „ako“.

Jučer sam se vraćao s puta, vozio se našom Dalmatinom, razgledao panoramu, slušao radio i razmišljao; koje sam pjesme slušao, ne znam, ali sam se zato naslušao vijesti i dobro ih upamtio. „Udarna vijest“ je bila Kurikularna reforma i najava velikog prosvjeda podrške cjelovitoj kurikularnoj reformi u organizaciji inicijative „Hrvatska može bolje“; druga vijest je bila kako je hrvatski BDP porastao u prvom kvartalu 2,7%, a i drugi pokazatelji (industrijska proizvodnja, izvoz i potrošnja) optimistično najavljuju bolju sadašnjost i bolju budućnost; treća vijest, koja može ovih dana komotno biti i prva, jest kriza vlasti, tj. vladajućih, koji više ne razgovaraju, koji se ni ne gledaju, koji ne mogu više ni sjediti jedni pored drugih…. Zato je dobar facebook, jer ne moraš nikoga gledati u oči, ne moraš sjediti pored nikoga, ne moraš ni razgovarati, već možeš koristiti mogućnost govoriti, slati priopćenja, demantirati, zgražati se, biti konsterniran – i sve to s osjećajem kako vodiš državu; možeš biti principijelan, pozivati se na narod i na narodnu volju, uvjeravati kako ćeš sve učiniti da zaštitiš nacionalne interese i da narodu (u cjelini) bude bolje. U tim ponavljajućim vijestima, u kojima su razni akteri govorili i objašnjavali svoje postupke, uvrijeđeno najavljivali prosvjede, „zazvonila“ bi svako malo jedna riječ, pogodbeni veznik – „ako“.

To da su se vremena promijenila i da se vremena mijenjaju – rekli bismo ništa nova, ali to mogu primijetiti samo odrasli, stariji i iskusniji, koji vremena mogu uspoređivati. Mlad čovjek to ne primjećuje, on jedva čeka „odrasti“ i nema strpljenja čekati da „vrijeme sazrije“; ako nije odmah onako kako on želi i očekuje, ništa ne valja i nitko ne valja. Kako spadam u one odraslije i iskusnije tako i ja uspoređujem vremena. Čim sam u naslov stavio veznik „ako“, sjetio sam se odmah jedne zgode iz onog vremena djetinjstva, kad su rijetka djeca imala pravu nogometnu loptu (najčešće bi čekali Božić da im je ćaća donese iz Njemačke); razlog je bio što su se djeca stalno igrala pa su se lopte brzo „derale“… Danas u ovom vremenu, djeca nemaju ovih problema, ima lopti koliko ti duša hoće, ima i igrališta, ali malo djece trči za loptom… Sjećam se tako zgode kad su se djeca u ono vrijeme skupila na livadi, podijelili smo ekipe, na centru „ganz-nova“ lopta iz Njemačke, počeli igrati kad u teren ulazi did Jure sa svojim unukom (ne znam je li mali još u školu krenuo), uzima did loptu, mi svi stali, a on će, ka’ da ga sad čujem: „Slušaj amo, ovo je balun moga Jurice, ako neće igrati on, nećete ni vi!“ Odmah su djeca bila svjesna delikatne situacije s tim „ako“: ako žele nastaviti igrati, tj. imati loptu, jedna ekipa mora uzeti „malog Juricu“, koji još ne zna dobro ni trčati – znači, ta će ekipa izgubiti, ali će zato svi igrati; ako ne žele pristati na uvjet dida Jure „ako“, tada nema lopte, nema ni igre i svatko ide svojoj kući.

Gdje god se okrenemo čujemo ili prepoznajemo taj „ako“, ne mora „ako“ ni biti izgovoren, često i nije, ali se pretpostavlja. „Ako“ je uvjetovanje i  pogodba, „ako“ je cjenkanje i trgovina, „ako“ može biti i gordost i princip, ali može biti i zloća i zaplotnjaštvo… Vidimo ga na svakom koraka, na Dalmatini u autu, na vijestima odzvanja u ušima: „Ako“ se taj i taj ne povuče iz vlade, mi ćemo glasovati tako i tako, mi ćemo se povući ovako i ovako; „ako“ se ne nastavi Cjelovita kurikularna reforma obrazovnog sustava, mi dajemo ostavke, razrješenja…. A ako ovaj „ako“ nije dovoljno snažan, ako ga niste shvatili ozbiljno, mi ćemo ga pojačati pozivom na prosvjed podrške pod geslom „Hrvatska može bolje“… Ima i drugih „ako“: „ako“ neću biti u početnoj postavi Hrvatske nogometne reprezentacije, ja neću ni igrati za Hrvatsku, „ako“ će s nama u društvu biti ta i ta, ili taj i taj, e onda ja neću ići, sve do „ako“ ćeš ti ići sa svojim društvom na buće, e onda ću i ja ići sa svojim prijateljicama na piće… Taj „ako“ prati nas posvuda i kao pojedince i kao društvo: „ako“ budeš dobar, „ako“ budeš dobro učio, „ako“ ne surađujete s Haagom, „ako“ ne provedete strukturne reforme, „ako“ ne uplatiš do tog datuma ratu kredita, „ako“ ne budeš dosadan, „ako“ me voliš, „ako“ budeš htio, „ako“ budem imao vremena, „ako“ Bog da…

„Ako“ smo dobro slušali, čuli smo u pauzi stih pjesme „Starimo,ali pametniji nismo, još smo uvijek ljuti… Starimo i ne znam da l’će ikad išta biti dovoljno…“  Odrastanje, iliti starenje, ima svoje i mane i prednosti. Nećemo o manama, jer su očite, no jedna od prednosti je ta što odrasli mogu uspoređivati vremena, kako je bilo prije, kako puno prije, kako malo prije, a kako je danas. Stariji znaju da nije bilo vremena kad nije bilo neke krize, reforme i kad nije nedostajalo para, i kada to nismo bili ljuti, dok su mladi prirodno okrenuti sadašnjem trenutku i u strahu za svoju budućnost… Tako nekidan dok smo kao roditelji gledali izlazak naših maturanata na maturalnoj zabavi, na trenutak sam se prisjetio onog vremena kad sam svog maturanta vodio u vrtić, pa bih prepoznavao i njegove prijatelje i prijateljice iz vrtićkog vremena i gledao ih sad izrasle u lijepe mladiće i djevojke. Tako nekako gledam i našu Hrvatsku – i nju možemo gledati kao lijepo uređenu maturanticu. Ta „demokratski“ je stara tek 20 godina, ako ne računamo onih 5 godina rata i razaranja!? – Vozeći se Dalmatinom uspoređujem vremena: ono vrijeme (ne tako davno) kad smo do Zagreba putovalo 9, 10 i više sati i ovo vrijeme kad imamo najmoderniju auto-cestu u Europi, uređena i lijepa odmorišta, prekrasne tunele… To mladi čovjek ne može vidjeti jer se rodio s „Dalmatinom“, to mu je nekako obično i normalno pa ne može usporediti i vidjeti koliko je mlada Hrvatska napredovala na ovom području.

„Starimo i ne znamo da l’ će ikad išta biti dovoljno“ kaže pjesma, a odgovor svi znamo da će ljudi uvijek htjeti i tražiti više. Danas se sprema prosvjed „Hrvatska zaslužuje bolje!“. Točno, svi ćemo se složiti. Dok sam vozeći se slušao vijesti i najavu prosvjeda, sebe sam preispitivao što znam o Kurikularnoj reformi školstva u Hrvatskoj. Dovoljno je što mi supruga radi u školi i što imamo petoricu školaraca pa sam već samim tim donekle informiran. Kurikulum je nastavni plan i program. Reformu i rad na kurikulumu provode stručnjaci, promijenila se vlast, došlo je do zastoja i već poznate situacije s našim „ako“ – ako će nova vlast zaustavljati, mijenjati, miješati se u struku i uvoditi dodatne stručnjake – mi odlazimo. Javnost je dignuta na noge, treba spriječiti ove koji sprečavaju Kurikularnu reformu, jer im nije stalo do budućnosti naše djece. Ide se na prosvjed, a sutra ćemo znati je li prosvjed uspio. Što znači uspio? Hoće li mjerilo biti veći broj prosvjednika ili više znanja o samoj reformi obrazovanja? – Uspjeh je što su ministar obrazovanja i voditelj Kurikularne reforme, razgovarali s predsjednicom RH i dali optimistične izjave kako Kurikularna reforma neupitno ide dalje uz popravke i preinake koje će se rješavati usputno… I dok su oni razgovarali iz Amerike su se vratili naši zagrebački gimnazijalci, koji su bili na sveameričkom natjecanju u informatici. Između 200 škola iz cijeloga svijeta u natjecanju rješavanja zadataka i programiranju, osvojili su prvo i drugo mjesto – sveukupno svjetski prvaci! – A informatika je u ovom našem „katastrofalnom“ školstvu – tek izborni predmet?! – Zato se ja ne bojim za našu Hrvatsku…

Jest da ima apsurda o kojima sam često „glasno mislio“: prelijepa i prebogata zemlja, najpoželjnija destinacija u Europi, mladi nam odlaze u druge zemlje, nama nedostaje radnika, a toliko nezaposlenih na Zavodu… Bez obzira na sve, raste BDP, proizvodnja, izvoz, potrošnja… Stariji i iskusniji mogu uspoređivati vremena: vrijeme diktature i jednoumlja, zatiranja svega nacionalnog, zbog hrvatskog grba mnogi su bivali po zatvorima i svašta podnosili, a sada taj hrvatski grb i hrvatska zastava su vidljivi posvuda. Našoj djeci je nešto najnormalnije nositi hrvatski grb na kapi ili na majici. Mladi ljudi su se rodili s tim i oni ne mogu uspoređivati vremena, niti dovoljno cijeniti žrtvu koju smo podnijeli i cijenu koju smo platili. Uspoređujem vremena i sjećam se 1990., postrojavanja Zbora narodne garde u Zagrebu i nekidan slavljenja godišnjice na istome mjestu, uz onaj veličanstveni mimohod hrvatske vojske prošle godina uoči Dana pobjede. Napredak je ogroman. Zato se ja ne bojim za Hrvatsku. Politika? Neka se natječu tko će bolje; neka tu bude svakakvih „ako“ (uvjetovanje, cjenkanje, pogodba, princip, zločestoća, kompromis i pragmatičnost…) kako god, nek’ se svađaju i nadmudruju… I političarima treba vremena da „maturiraju i odrastu“, a mi ćemo ih lijepo demokratski svake 4 godine ocjenjivati i birati uvijek iznova one najbolje, misleći uvijek kako „Hrvatska može i zaslužuje bolje!“

Napisao: Vatroslav Vugdelija