Spasi me

Ovaj novi, proljetni val zahlađenja, iako dugo najavljivan opet nas je uhvatio nespremne. Dok se mlađi nadali pokojoj pahulji snijega, stariji tvrde kako takvo što ne pamte. No hladnoća je ponovno stigla. Bili mi spremni ili ne. Htjeli mi to ili ne htjeli.

Neočekivano, kao i hladnoća pojavila se Cvjetnica pred našim vratima. Dok se mlađi vesele kratkom školskom odmoru i Uskrsu, stariji kukaju kako nisu spremni. Kao da se svake godine ponavlja ista priča. Imamo dojam da nas ovi veliki dani iznenade iako su dugo najavljivani. Svake se godine žalimo kako ni ova korizma nije urodila nekim velikim plodovima, u našem srcu, jer nismo uspijevali držati se svojih korizmenih odluka. Zbog toga budemo razočarani, tužni i tješimo se da ćemo dogodine bolje. Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Tjedan našeg spasenja.

Svake godine u evanđelju Cvjetne nedjelje slušamo kako je narod pozdravljao Isusa riječima Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama. Narod uzvikuje riječ „Hosana!“ – hebrejski izraz koji znači „spasi nas“- i maše palminim i maslinovim granama.

Od čega želimo da nas Bog spasi?

Isti uzvik, iste geste i mi ponavljamo svake Cvjetne nedjelje. Kada nosimo svoje maslinove i palmine grančice i kada uzvikujemo „Hosana! – Spasi nas!“ usudimo li se zamisliti što to mi uistinu želimo? Od čega želimo da nas Bog spasi?

Spasi me od ljutnje. Spasi me od bolesti. Spasi me od depresije. Spasi me od dugova. Spasi me od sukoba u obitelji. Spasi me od dosade. Spasi me od nasilja. Spasi me od poniženja. Spasi me od zurenja u strop, u tri sata ujutro, dok se pitam zašto postojim. Spasi me od ogorčenosti. Spasi me od oholosti. Spasi me od samoće. Spasi me, Bože, spasi me od strahova mojih. Spasi me od mene sama.

Sagledavajući Cvjetnicu iz ovog kuta možda počnemo opažati svu dubinu ovog blagdana. Iz dubine našeg srca uzdižu se naši vapaji, uzdižu se i otimaju se svakoj našoj kontroli, i izbijaju na površinu kroz usklik „Hosana! – Spasi nas!“ Molim te Bože, uzmi sve rane moje, sve moje razderotine koje me razdiru. I zacijeli ih.

Nije toliko važno jesmo li spremni za još jedan Uskrs. Važnije je da je Bog i ove godine spreman umrijeti za nas!

Napisao: don Miroslav Rubić