Ponos i predrasude

Predrasuda je unaprijed donesen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritički proučilo, odnosno prije iskustva. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav, zasnovan na nedokazivim tvrdnjama i lažnim autoritetima o pripadnicima drugih religija ili nacija, ali i zaziranje od čega utemeljenog na drugačijim običajima ili navikama.

Predrasude se mogu definirati i kao pretežno negativni stavovi prema nekoj skupini ili prema pojedincima. Predrasude su stavovi doneseni unaprijed, prije nego što imamo dovoljno informacija o predmetu našeg stava. One su naučene, odnosno stečene na isti način na koji smo u životu učili i usvajali ostale stavove i uvjerenja. Najčešće se stječu u djetinjstvu, prema učenju roditelja, odgajatelja, skrbnika, skupina u kojima se odrasta. Predrasude su često temelj raznih oblika nepravednog i diskriminirajućeg ponašanja prema osobama na koje se odnose. Predrasude u sebi najčešće kriju i nesigurnost u naše vlastite stavove, jer u konačnici oni koji su drugačiji najčešće nas ni u čemu ne ugrožavaju.

“Jedini privilegij – biti bez privilegija”

Evanđelje ove nedjelje nastavak je onoga od prošle. Isus se nalazi u sinagogi. U svome gradu, među svojima. Rodbinom, prijateljima, susjedima, kumovima… Isus tumači pisma, koja smo čuli prošle nedjelje. I kako piše sv. Luka u prvi mah svi su se divili milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Ipak, ključna rečenica današnjeg evanđelja je ono pitanje nije li to sin Josipov? Mnoštvo predrasuda krije se u pozadini ovoga pitanja. Nije li to sin siromašnog tesara Josipa? Nije li on sam tesar? Nije li mu majka Marija, ona koja je začela pod sumnjivim okolnostima? Nije li mu otac naivan kad je povjerovao u Marijinu priču o čudesnom začeću? Drugim riječima, sva ova pitanja su zapravo odraz predrasude prema Isusu od strane drugih. Od strane njegovih. Od strane onih  koji su mislili da ga poznaju, možda i bolje od njega samoga, samo zato jer su proveli sa njim čitav život. Zapravo to su predrasude od svih onih koji na druge ne gledaju sa srcem i ljubavlju. Ovaj odlomak evanđelja nije jednostavno izvještaj o svađi među sumještanima, kao što se ponekad događa također među nama, potaknutoj zavistima i ljubomorama, već iznosi na vidjelo jednu napast kojoj je čovjek vjernik uvijek izložen, a koje se treba uvijek odlučno kloniti. A koja je to napast? To je napast da se religiju smatra ljudskim ulaganjem i, samim tim, upustiti se u “pogađanje” s Bogom tražeći vlastitu korist. Međutim, u pravoj religiji, radi se o prihvaćanju objave Boga koji je Otac i koji se brine za svako svoje stvorenje, pa i ono najmanje i najbeznačajnije u ljudskim očima.

Upravo se u ovome sastoji Isusova proročka služba: u naviještanju da nijedno ljudsko stanje ne može predstavljati razlog za isključenost iz Očeva srca, i da je jedini privilegij u Božjim očima taj da smo bez privilegija, da smo prepušteni u njegove ruke. Bog nema predrasude prema ni jednom svom stvorenju. Pokušajmo odbaciti  predrasude, pokušajmo dopustiti čovjeku da bude ono što jest, a ne ono što mi mislimo da jest. Pokušajmo prihvatiti Boga onakvim kakav je i prilagođavati sebe njemu. Pokušajmo živjeti u Božjoj ljubavi koja nas uči da smo svi jednaki, da smo svi braća i sestre i da smo svi pozvani biti milosrdni jedni prema drugima.

Napisao: don Miroslav Rubić