Ministarstvo za usamljene

U ove Misli krećem s pjesmom meni dragog pjesnika Enesa Kiševića: „Najednom“

Najednom – usred pisanja primjećujem – da mi je ruka ostarjela. – Zanimljivo, – bilo koje sjećanje odledio, – ono od jutros – ili ono iz djetinjstva – vremenska je distanca izbrisana. – I ovčas i ončas, – trenutak je jedan i neprolazan – u pamćenju i u ovom zapisu. – Ali evo, – pred svojim rođenim očima – upravo gledam – kako mi ruka stari, – kako se koža pri svakom pokretu mreška – kao rukavica koja hoće skliznuti. – I najednom, – zaboravivši zapravo što sam htio reći, – odlažem olovku, – i dugo u noć  – lijevom rukom prelazim preko desne – kako bih je uvjerio – da nije sama i zaboravljena – da nije sama i zaboravljena …

Pjesnik je svoje trenutke samoće i usamljenosti pretočio u ovu lijepu pjesmu, drugi se protiv usamljenosti „bore“ radeći i družeći se s prijateljima, a neki se prestanu boriti i prepuste se usamljenosti. Biti usamljen znači biti bez društva, biti odvojen od drugih, kojega drugi ne posjećuju, koji je tužan jer je sam, to je osjećaj tuge i napuštenosti. Ovih dana je Velika Britanija formirala Ministarstvo za usamljene. Nakon velikog istraživanja koje je pokazalo da se svaka deseta osoba osjeća usamljeno „uvijek i često“, da stotine tisuća starijih osoba nije razgovaralo sa svojom djecom, prijateljima i rođacima proteklih mjesec dana, da u Velikoj Britaniji usamljenost osjeća oko 9 milijuna ljudi, da je usamljenost vrlo štetna za fizičko i psihičko zdravlje – britanska premijerka Theresa May je rekla da se žele suočiti s ovim velikim izazovom za njihovo društvo i da trebaju to Ministarstvo za usamljene jer je „usamljenost, na žalost, tužna stvarnost za mnoge ljude u modernom svijetu.“

Tužna realnost suvremenog života

Na žalost, usamljenost je tužna realnost suvremenog života i izvan Velike Britanije, ali i veliki rastući problem jer nema društva i države čiji građani nisu „pogođeni“ usamljenošću, osjećajem da si sam, da nikome nisi potreban, da nikoga nije briga za te, da te ne vole ni oni tvoji najbliži, da si beskoristan… Liječnici upozoravaju da društvena izolacija i osjećaj usamljenosti poprimaju razmjere epidemije. Papa Franjo upozorava da se previše zanemarilo društvo, solidarnost, da u našem svijetu postoji i svijet odbačenih. U Italiji 8% stanovnika, njih 4,8 milijuna živi samo, a nisu udovice i udovci. U namjeri da otkriju koji problemi najviše zaokupljaju njihove čitatelje, jedne su novine provele veliku anketu. U odgovorima koje su dobili prevladavala su tri problema: strah, briga i usamljenost. U posljednjem od njih sadržani su i elementi prvih dvaju. Ali, zaključuju te novine, „usamljenost baca najdužu sjenu na naš suvremeni svijet.“ Paradoksalno je da brza urbanizacija svijeta prisiljava ljude da u velikim zgradama „do neba“ žive bliže jedan drugome, a rezultat je toga sve veća društvena izolacija i usamljenost!? Nije li čudno da veliki broj ljudi živi jedan uz drugoga, a istodobno se osjećaju jako usamljeno? Jedan student je urezao na klupi u studentskom domu zanimljivo pitanje: „Zašto sam tako usamljen, a ovdje je dvije tisuće ljudi?“ Paradoksalno je i to da je usamljenost tužna realnost suvremenog svijeta, svijeta znanja, napretka, tehnologije i interneta. Imati puno Facebook prijatelja i biti popularan ne znači da nisi usamljen. Ljudi koji stalno „vise“ na društvenim mrežama često su usamljeni Iako to ne žele priznati. Ekran ne može zamijeniti stvaran razgovor, lice, druženje, smijeh, zagrljaj… Internet pomaže, ali ne može zamijeniti susret sa živim čovjekom. Naišao sam na zanimljiv komentar: „Spomenuti simptomi usamljenosti mačji su kašalj prema onome što nam slijedi. Svaki čovjek će u budućnosti biti sam na svijetu. Okruživati će ga umjetna inteligencija i nikad neće znati je li se pred njim nalazi pravi živi čovjek ili neka projekcija.“ – Netko drugi se nadovezao sa svojim komentarom: „To ne smijemo dopustiti!“, a ovaj prvi odgovara: „Nitko nas ni ne pita za dopuštenje. Ljubeći demokraciju, Facebook i mobitele već smo na sve pristali.“

Usamljenost ne bira ljude

„Čudno je biti tako poznat, a ipak biti tako usamljen!?“ Ove riječi je izgovorio veliki Albert Einstein i time pokazao kako je usamljenost sastavni dio života intelektualaca, kao i onih s manjim intelektualni mogućnostima. Ona ne bira ljude. Opisana je kao štetna bolest koja ne poznaje  granice starosti, staleža, spola ili intelekta. Jedno od obilježja usamljenosti jest i to da onaj tko je usamljen često ne može odrediti uzrok problema; medicinskim rječnikom nema dijagnoze pa je teško odrediti pravu terapiju. Usamljenost se pojavljuje kao unutarnja praznina i kao žudnja za zadovoljstvom. Ljudsko srce želi biti voljeni. Istraživanja su pokazala da usamljenost najviše izazivaju iskustva smrti bračnog druga, gubitak nekog člana obitelji, pogotovo kad roditelj izgubi dijete, to grozno iskustvo samo povećava usamljenost protiv koje se gotovo nemoguće boriti; razdvajanje obitelji ili rastava braka gdje se usamljenima osjećaju bivši supružnici, a njihova djeca se osjećaju napuštenima i s jako izraženim osjećajem napuštenosti; osjećaj usamljenosti izaziva i prekid ljubavne veze, hodanja i zabave između mladića i djevojke, napuštanje rodne kuće, odlazak izvan domovine. Usamljenost najčešće povezujemo sa starijim osobama, s teškim bolesnicima, posebno s psihički bolesnim osobama koje svi izbjegavaju. Osoba s osjećajem usamljenosti živi u uvjerenju, često možda i  neopravdanom, da on ili ona malo znače bio komu i da nitko ne želi njegovo ili njezino prijateljstvo. Ovakvo stajalište često vodi u izolaciju koju čovjek sam sebi nametne. Helen Keller kaže da je samoća naš najgori neprijatelj i ako mu se predamo nikada nećemo učiniti nešto mudro na ovom svijetu.

Usamljenost u vezi i braku

Osjećaj usamljenosti imaju ljudi koji su otišli u mirovinu, osjećaju kao da više nisu potrebni društvu, ne sklapaju nova prijateljstva i manje izlaze iz kuće. Usamljenost osjećaju i nezaposleni. Jedan od njih je ovako izrazio svoje osjećaje: „Budući da sam povučen iz životnih natjecanja, svaki mi je dan jednak. Svako se jutro budim i čistim prašinu sa svoga razuma, kupim novine i čitam osmrtnice. Ako moje ime nije ondje, znam da nisam umro. Doručkujem i ponovo odlazim u krevet.“ Očito je da nedostatak posla ljude čini nezadovoljnima, izoliranima i na kraju usamljenima. Znamo čuti: Kad sam zaposlena barem izlazim iz kuće, umijem se i obučem, znam otići na frizuru, susrećem ljude, razgovaram, a ovako bez posla samo se zatvorim u kuću i svaki dan mi je isti, kuhanje, djeca, kućanski poslovi, i stara trenirka…  Zanimljivo je istraživanja koje pokazuju da su 60% ljudi koji osjećaju usamljenost ljudi u braku. Biti u vezi s nekim ne znači da si zaštićen od usamljenosti.. Ono što štiti odnose u braku jest osjećanje uzajamnosti. Do usamljenosti u braku dolazi se polako, partneri se polako distanciraju i s vremenom su sve udaljeniji. Sve manje i manje se brine o partneru, manje se jedno drugom posvećuje, smanjuje se interes i javlja se osjećaj da je sve slabije nego prije. Ono što je partnerima u braku zajedničko jest puka razmjena informacija o tome što treba uraditi, što ćemo sutra za ručak, što ćemo kupiti, tko je zvao, jesi li platila režije i slično. Uvečer jedno gleda televiziju, a drugo na mobitelu ili laptopu, na spavanje odlaze u različito vrijeme, a u različito vrijeme se bude i ustaju iz kreveta. U krevetu samo prespavaju. Ljubav i pažnja jednog prema drugom kao da više ne postoji. Često ljudi ostaju i ustraju u ovakvim nezadovoljavajućim odnosima jer se plaše usamljenosti, a paradoksalno je to što već „žive ono čega se plaše“ i ostaju usamljeni pokušavajući izbjeći usamljenost. – Ima puno usamljenih i izvan braka, neudatih i neoženjenih. Postoji i kod njih želja za bliskošću, ali postoji i neodlučnost i strah od povezivanja s drugima. Anne Hathway kaže: „Usamljenost je meni najmanje draga stvar u životu. Najviše se brinem da ću biti usamljena bez nekoga o kome ću se brinuti ili tko će se brinuti o meni.“

Usamljenost i samoća

Postoji razlika između usamljenosti i samoće. Samoća je stanje koje ne mora biti negativno, naprotiv, ljudima je potrebno da budu sami, kako bi razmišljali o sebi i drugima. To lijepo objašnjava ovaj tekst: „Većina teško podnosi samoću jer im se pomiješala s usamljenošću. To što vi nazivate samoćom, to je usamljenost, to je praznina, to je očajničko trebanje društva, a čim vam je nešto potrebno za opstanak, boli kad ostane prazno. Bole rupe unutar vas s kojim se niste u stanju nositi pa ih nadomještate s ljudima … Meni nikad nisu trebali ljudi da popune moje praznine, nikada nisam trebala nikoga da ne budem sama …Ne znači to da ja ne volim ljude, dapače. Ja obožavam ljude, volim provoditi vrijeme s njima, družiti se, učiti, mijenjati se i napredovati. Ali mi nisu potrebni. Ne trebam. Razumiješ li razliku? Ja s ljudima provodim vrijeme jer ih volim. Velika je razlika u tome – trebati i voljeti.“

Schopenhauer vidi prednosti i u samoći i u usamljenosti pa kaže: „Kad živiš sam jako je teško pronaći osobu na koju ćeš svaliti krivicu; Najbolja stvar kad si sam je što ne moraš nikome polagati račune, već činiš što te volja; Čovjek može biti svoj samo kad je usamljen, a živjeti usamljeno je sudbina svih velikih duša.“  Puno je savjeta kako se nositi s usamljenošću: britanska premijerka potiče građane da se aktiviraju, da posjećuju usamljene, da stvaraju prijateljstva, oni nisu željni govora nego razgovora; drugi savjetuju ako sami sebe doživljavate kao usamljenu osobu, obratite pozornost na ljude s kojima ste u kontaktu, na njihove misli i osjećaje. Bavite se drugima. Dobri odnosi su nešto što se gradi. Ulažite u prijateljstva, ali u ona gdje postoji uzajamnost; dobar je i savjet da se sprijateljimo sa samim sobom jer tako nikada nećemo biti usamljeni. Herman Hesse kaže da je samoća put koji čovjeka vodi njemu samome, jer kad se sprijateljiš sa sobom tada od sutrašnjeg dana ništa ne tražiš, a od današnjeg sa zahvalnošću primaš ono što ti nosi.

Napisao: Vatroslav Vugdelija