Kula u pijesku i netko poseban

Priča kaže: Stvori Bog magarca i kaže mu: – „Ti si magarac, cijeli život ćeš samo raditi i tegliti, nećeš imati pravo glasa i svi će te samo iskorištavati. Živjet ćeš 50 godina.“ – „ U redu.“ – reče magarac – „Al’ daj, molim te, smanji mi muku na pola pa da živim 25 godina?” Bog prihvati njegovu molbu. Zatim Bog stvori psa i kaže mu: „Ti si pas. Brinut ćeš se o drugima, čuvati ih i paziti. Ljudi će te hraniti, tako da sigurno nećeš biti gladan. Voljet će te, ali će te i iskorištavati. Živjet ćeš 30 godina.“ Pas nije bio baš oduševljen sa životom kojeg mu je Bog namijenio pa ga zamoli da mu tih 30 godina smanji na pola, na 15. – Bog udovolji njegovoj molbi. Malo poslije stvori Bog majmuna i kaže mu: „Ti si majmun. Nitko se o tebi neće brinuti, ali nitko neće ništa ni tražiti od tebe. Svi će ti se smijati i smatrati te blesavim. Živjet ćeš 20 godina.“ Nije ni majmun bio baš zadovoljan s takvim životom pa zamoli Boga da i njemu smanji život na pola, na 10 godina. Bog udovolji i njegovoj molbi. Na kraju stvori Bog čovjeka i kaže mu: „Ti si čovjek i bit ćeš najinteligentnije biće na zemlji. Gospodarit ćeš svim drugim bićima, osim sa svojom ženom. Živjet ćeš 30 godina.“ – „Može.“ – složi se čovjek, ali mu se učini malo živjeti 30 godina pa zamoli Boga da mu nadoda one godine koje su odbacili magarac (25), pas (15) i majmun (10). Bog udovolji njegovoj želji. Prvih 30 godina čovjek je živio kako je Bog i rekao – uživao je u životu. Onda se oženio. Slijedećih 25 godina živio je kao magarac, radio je, mučio se na poslu, doma se brinuo o ženi i djeci, činilo mu se da ga svi iskorištavaju. Nakon toga je živio kao pas, čuvao je kuću i pazio unučad, zvali su ga svi samo kad im treba. Pri kraju svog života bio je poput majmuna, morao se brinuti sam o sebi, svi su ga smatrali pomalo blesavim i šalili se na njegov račun.
Kad sam prepričavao nekima ovu poznatu vic-priču, svima je bila prva reakcija: „Točno tako! To ti je sigurno istina! Mladost je najbolja, a ono poslije samo briga i muka oko djece, starčadi… Onda stari umru, djeca odrasti i odu, a mi ostanemo sami, starimo željni i djece i unučadi pa kad nam dođu, onda i majmune glumimo da ih zabavimo…“ – Susreo sam jednog prijatelja i u razgovoru pitam za zdravlje njegova oca. Otac mu je već dugo u mirovini, poznat kao čovjek pun životnog elana i uvijek u nekom poslu. Reče mi da nije dobro, ali da je najgore što se „ponekad izgubi“ pa ne prepoznaje ni njega, ni djecu, ni ukućane ili ih zamijeni s nekim. Posenilio je i često se ponaša kao dijete… „Nekad nam je s njim zaista teško,“ – kaže – „posebno noću, a nekad se s njim dobro nasmijemo.“ – Onda se ja prisjetim njegova oca, naših susreta i mog divljenja prema tom čovjeku, vedrom, nasmijanom, vrijednom i ne mogu ga zamisliti sada – kako mi njegov sin priča – tako dementnog i izgubljenog. Neki će reći da to više nije život. To je tek postojanje, a ne život. – „Ne znam ni kako mislim, ni kako živim, ni kako osjećam, ni kako postojim.“ – kaže Voltaire.

Neki kažu da je velika čovjekova nesreća što život počinje mladošću, a završava starošću, jer bi život bio neizmjerno savršeniji da počinje starošću, a završava mladošću. Ako barem malo posvijestimo sebi onu vic-priču s početka, uz svijest o prolaznosti života i o vlastitoj konačnosti, uz realnu mogućnost da se i sami pod stare dan počnemo „gubiti“ pa nam se počnu smijati, već sad možemo lako zaključiti da život ne treba uzimati previše ozbiljno. No, kako bude bit’će. „Bit’će kako Bog odredi!“ – neki će nadodati. Najgore je ostarjeti i biti osamljen s osjećajem kako nas nitko ne voli. – Rabin Kushner je gledao djecu koja su na plaži zidala kulu od pijeska. Kad su završili kulu, za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je val i u trenu je izravnao sa zemljom. Rabin je očekivao suze i bijes kod djece. Međutim, djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati. Malo zatim, započela su graditi novu kulu. Nasmiješio se i rekao: “Spoznao sam da su me djeca naučila veoma važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.”

Jednom se Albert Einstein vozio u vlaku i kondukter je od njega tražio kartu. Kako je Einstein bio pospan, trznu se i poče je nervozno tražiti po džepovima. Kondukter mu tada kaže: – “Ali profesore Einstein, ja znam tko ste vi i jasno mi je da me ne želite prevariti. Sigurno ste kupili kartu. Nemojte se zato uzrujavati, priznat ću vam kao da imate kartu.” Einstein mu odgovori: – “Ali gospodine dragi, ja se ne uzrujavam zato jer se bojim Vas, nego zato jer mi na karti piše kuda putujem, a sada pojma nemam kada i gdje trebam sići s vlaka.” – „Nikad više ne planiram“ – kaže Ivo Andrić – „Ja samo živim ovaj život (putujem). Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog.“

Sinoć na filmu čovjek pokazuje djevojci fotografiju svoga sina, a ona ga upita: „Je li to tvoj sin? – Sigurno je poseban!“ – „Da, poseban je!“ – odgovara on – „Kako si pogodila?“ – „Nisam pogađala jer znam da je za svakog roditelja njegovo dijete posebno, baš nekako posebno!“ – odgovara djevojka i više za sebe nadoda: „A zašto poslije gotovo svi izrastu u obične ljude?“ – Da, ali i svi ti „obični“ su za nekoga „posebni“. Na pitanje zašto je zaljubljen u Anju (5 god.), a ne u Maju kad su njih dvije bliznakinje i skroz su iste, Nikola (5 god.) je odgovorio: „Anji sijaju oči!“ – Drugim riječima, Anja je posebna. – Evo nam prigode podsjetiti se kako u našem životu, s nama živi osoba „kojoj sijaju oči“, koju volimo i koju smo izabrali voljeti, a onda u običnosti dana i u trci uvijek za nečim zaboravimo i ne vidimo „kako joj sijaju oči“… nek’ nas ove riječi dotaknu: Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, promatrao bih te kako spavaš, pokrio bih te nježno i zahvalio Gospodinu za tvoj dragocjeni život. Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, otpratio bih te do izlaznih vrata, zagrlio bih te i poljubio, pozvao bih te da to još jednom učinim. Kad bih znao da sam s tobom posljednji put, slušao bih pomno tvoj glas, ugasio bih televizor, odložio novine i svu bih svoju pozornost usredotočio na tebe. Zapamtio bih ton tvoga glasa i boju tvojih očiju. Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, pustio bih da pjevaš i sam bih pjevao s tobom i rekao bih ti da još jednom zapjevaš. Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, svaki bi mi trenutak bio važan. Ne bih se brinuo za tanjure, za dvorište, za novac. Poželio bih da zauvijek ostanem s tobom. Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, učinio bih sve da budeš sretna. Spremio bih ti najdraže jelo za večeru, uzeo bih slobodan dan da budem s tobom. Ne bih se trudio skupiti igračke i popraviti krevet. Pričao bih ti koliko mi značiš. Rekao bih ti da se ne bojiš, da budeš jaka. Govorio bih ti da te volim, smijali bismo se i prebirali po najljepšim uspomenama. Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, zahvaljivao bih Bogu što smo se susreli i što se na tako divan način brinuo za nas. Kad bih znao da je to posljednji put… Uopće ne znam kad će biti posljednji put.

Svakom se nekad njegov život učini sličan magarećem ili psećem (a nekad smo i  majmunu slični), „šaka suza i vrića smija“, ali nemojmo nikada zaboraviti da u svom naoko običnom životu („u šetnji između očekivanog i neplaniranog“), postoji netko tko nam je poseban i netko kome smo mi posebni… I zapamtimo da „Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.”

Napisao: Vatroslav Vugdelija