Glasne misli: Stres

Kako bi pomogli brojnim Španjolcima s visokom razinom anksioznosti, tj. bolesnog osjećaja straha i tjeskobe, tim psihologa unajmio je cijeli jedan kat u hotelu i pustio 30 nervoznih sretnika da divljaju do mile volje s čekićima, batovima i sjekirama.

Španjolci i Španjolke izloženi velikom stresu dobili su posebnu priliku da se riješe napetosti – s batovima i sjekirama demolirali su cijeli kat jednog madridskog hotela. Trideset ljudi je puna dva sata haračilo hotelom. Psiholozi su ih poticali da razbijaju prozore, čupaju WC-školjke, kidaju zavjese, razbijaju parket, ruše zidove… Članove ovog „amaterskog tima za uništenje“ (kako su ih mediji poslije nazvali) odabrao je tim psihologa koji su između 200 prijavljenih kandidata odabrali one kojima je „ispucavanje“ bilo najpotrebnije. Riječ je o ljudima koji pate od iznimno visoke razine osjećaja straha i tjeskobe, pod velikim su pritiskom i jako nervozni. Većinu „oboljelih“ čine direktori velikih korporacija, mladi ljudi s niskom plaćom, parovi koji se pripremaju za vjenčanje i zaposlene majke s malom djecom. Svi oni kažu da imaju neodoljivu potrebu udariti nekoga ili nešto. Ovog puta je nastradalo „nešto“, tj. cijeli jedan kat u hotelu: udaraš i mlatiš sve oko sebe, oslobođen brige odgovornosti tko će to poslije platiti, a psiholozi kažu da takva fizička aktivnost povećava izlučivanje endrofina, koji onda smanjuje tenzije u organizmu i oslobađa nas stresa. Odmah poslije ovog „amaterskog tima za uništenje“ hotel se počeo preuređivati, ali nisam uspio doznati je li ovaj zanimljivi oblik „ispucavanja“ prešao u tradiciju.

Mogućnost ispucavanja

Čim sam doznao ovo o Španjolcima, ova ideja, ovaj originalni način borbe protiv stresa jako mi se dopao pa čovjek i nehotice zamisli: „Eh, kad bismo mi u Metkoviću imali takvu mogućnost „ispucavanja“?!“ – Siguran sam da bi nas bilo puno koji bismo se prijavili da organizirano nešto rušimo, i sve lijepo legalno i pod nadzorom stručnjaka, tj. psihologa. Udarati nešto je bolje nego udarati nekoga, a moderni način života i njegov ubrzani ritam jednostavno prisiljava kako kaže pjesma „u nešto se udarati mora“.

Živimo stresno

Velika većina će nas reći da živimo stresno. Znamo često čuti: „‘Ajme što sam danas imao stresan dan!“, „Ma pusti me,  prošla sam kroz jedno stresno razdoblje!“, ili „Doživjela sam takav stres da još sebi ne mogu doći!“, ili „Ovaj susret je bio jako stresan za me.“ O stresu često i prečesto slušamo u medijima, čitamo o uzrocima, posljedicama i savjetima kako se s njim nositi. A što je stres? – Pitamo li deset ljudi da definiraju stres ili da objasne što zapravo kod njih izaziva stres i kako stres djeluje na njih, najčešće ćemo dobiti 10 različitih odgovora. Stres je i za stručnjake problematična definicija jer se radi o prilično subjektivnom fenomenu koji je teško definirati i još teže mjeriti.

„Živjeti u krivoj brzini“

Stres sam po sebi nije poremećaj ili bolest, već prilagodba ljudskog organizma na pritisak stvoren modernim načinom života. Stres je neizbježan dio života svakog čovjeka. Iako se svi slažu kako ga je teško definirati, danas postoji jedna, najčešće prihvaćena definicija stresa koja kaže da je stres stanje ili osjećaj u kojem se nalazi određena osoba kad smatra da zahtjevi u njezinom životu premašuju osobna ili društvena sredstva koja ta osoba ima na raspolaganju.  Uvijek je bolje definiciju po mogućnosti objasniti primjerom: npr. kad vozite auto u drugoj brzini preko 80 km na sat, motor će ječati od naprezanja. Ubacite ga u treću pa u četvrtu brzinu, radit će pravilno i bez napora. No, ako u četvrtoj brzini vozite 30 km na sat, motor će početi treštati i „gubiti dah“. Automobil može samo ograničeno vrijeme funkcionirati u krivoj brzini. Tako je i s našim tijelom, tj. s našim strojem. Ne možemo dugo „živjeti u krivoj brzini“.

Nedostatak vremena

Današnji način života može se u najmanju ruku nazvati ubrzanim. Nedostatak vremena za sebe i za obitelj, pritisci na poslu, u školi ili na fakultetu, zadani rokovi i termini, planovi i želje, prevelika očekivanja, ali i brojni drugi faktori mogu utjecati na pojavu stresa. Kažu stručnjaci da simptomi stresa mogu biti fizičke ili mentalne prirode. Najčešći fizički znakovi stresa su: glavobolja, ubrzan rad srca, ukočeni vrat i ramena, ubrzano disanje, bolovi u leđima, znojenje i znojni dlanovi, bolovi u želucu …, a mentalni znakovi su: laka iritacija i netolerancija zbog malih i nebitnih razloga, gubljenja živaca i vikanje na druge osobe bez osobitog razloga, sumnja u svoje mogućnosti, nervoza i iscrpljenost, nedostatak koncentracije, prevelika zabrinutost oko nebitnih stvari Logičan nastavak  je i izreka: „Kronični nedostatak vremena ljudi danas plaćaju srčanim udarom.“ U Zagrebu sam radio s jednim klegom koji je bio, što bi se ono reklo „klasičan živčenjak“: sve mu je smetalo, na sve se tužio, sve je kritizirao i nalazio zamjerke, od štićenika do političara, preko crkve, gradonačelnika, od radnih kolega do čistača ulice … Reakcije su mu bile bučne, nervozne, popraćene psovkom, a u sebi inače mek i dobar čovjek. Nedavno sam doznao da je doživio dva infarkta. Odavde to objašnjavam da tijelo jednostavno nije više moglo podnijeti, da je vozio u krivoj brzini, to ide dok ide i nekako guramo dokle guramo, dok se motor – naše tijelo ne počne kvariti. Onda obično na scenu stupa: „naknadna pamet“: „Eh da sam znao da će me do ovoga dovesti, ne bi se ja živcirao zbog gluposti, drukčije bi ja živio …“

Što je stres?

S jednim svojim prijateljem volim o svemu razgovarati, zanimljiv je i daje originalne odgovore, pa tako i kad sam ga upitao: „Što je za njega stres?“, on je odmah odgovorio u svom stilu: „Što je to? Ja mislim da toga nema! To su ljudi izmislili! – Svaki čovjek mora naći „svoje mjesto pod suncem“, raditi ono za što je stvoren, ali problem nastaje onda kada ti pokušavaš raditi ono što ne možeš.“ – On je jednim dijelom u pravu, ali tu je preduvjet da čovjek može birati, da mu se pružaju mogućnosti zapošljavanja, pa da radi ono što voli i za što ima predispozicije. Danas čovjek uglavnom radi ono što mora raditi da bi preživio. Danas mora raditi iznad svojih mogućnosti, sve i svašta, i svecem i petkom, i prekovremeno, i ne bira poslove.

Uzroci stresa

Odatle su najveći stresovi: kad od svoga rada, kojeg usput ne voliš, ne možeš dostojanstveno živjeti. Da bi čovjek mogao biti koristan sam sebi i društvu, mora imati posao, mora imati odgovornosti i mora se osjećati korisno. Ogroman stres je i kad ljudi svoj rad danas ne mogu naplatiti. Naglasit ću i jedan od uzroka stresa koji je možda najočitiji: zahvaljujući napretku tehnologije i mobitela mi smo dostupni tijekom cijelog dana, na raspolaganju svima stalno i uvijek, pa se stresovi s tim povezani reflektiraju na naš društveni i na obiteljski život, a da toga nismo najčešće svjesni. – Rekosmo da stres izazivaš i onda kada pokušavaš raditi ono što ne možeš, to se zove preuzetnost, tj. kad za sebe uzimaš više kompetencija nego što ti pripada, kad misliš da imaš puno sposobnosti, a nemaš. To je najočitiji primjer kod naših (i drugih) političara, kad s nešto malo kompetencije, nudi rješenja za Inu, za Agrokor, stručnjak je za energetiku, za pravosuđe, za ekonomiju i financije, stručnjak za poljoprivredu, stručnjak za državnu upravu, stručnjak za diplomaciju i za zaštitu okoliša… Kao stručnjak za poštenje sve proziva, sve kritizira i diže kaznene prijave. Je li ta preuzetnost izaziva stres kod tih političara? Ne znamo. Ako zna da ne zna, on sam bi morao biti pod stresom, a ako ne zna da ne zna, onda on nije pod stresom, ali zato jesmo svi mi.

Ublažavanje stresa

Mogao bih još o stresu, o uzrocima i posljedicama, o raznim metodama otklanjanja ili ublažavanja stresa, mogao bih i o dobrim stresovima ili o stresu kojemu su uzrok lijenost i besposličarenje, no možda je najbolje iznijeti osobno iskustvo. Proživljavajući teško životno razdoblje na postdiplomskom studiju, našom terminologijom rečeno „jako stresno razdoblje“, znao sam uzeti košarkašku loptu daleko poslije ponoći, otići u dvoranu u podrumu koledža i igrati na dva koša – sam. Jednom je u podrum sišao Sergio Meksikanac, nasmijao se i upitao me: „Protiv koga igraš?“ – odgovorio sam mu: „Protiv sebe!“

„Igrati protiv sebe i za sebe“

Dok smo živi ne prestajemo „igrati protiv sebe i za sebe“ i nikad nećemo biti bez problema i bez stresa. Svjesni da će uvijek biti i stresnih stanja i ljudi i životnih razdoblja, postavimo sebi pitanje: Kako ja vozim kroz život, koja je brzina, a koja snaga motora? Je li se pali neka crvena lampica, je li ja držim volan, ima li dovoljno goriva i na kraju znam li kamo idem? – Možda je pra-pračovjeku bilo lakše, mogao je pobjeći od opasnosti, mi danas ne možemo, svugdje smo dostupni, nadzirani i praćeni softverima, kamerama i satelitima … Ali bez obzira na moderno vrijeme i moderne stresove, ne smijemo kukati i žaliti se, jer uvijek možemo poraditi na sebi, samo je pitanje je li to želimo. Bez obzira na uvjete treba donijeti odluku: promijeniti način života, naći vremena za sebe i za dobre stresove, odrediti prioritete, smanjiti brzinu i upravljati svojim vremenom. Ako k tomu svoju horizontalu povežemo s vertikalom i nađemo taj tako potrebni unutarnji mir, ne moramo se bojati nikakvih stresova, i tada nećemo kao oni Španjolci demolirati hotel, tada nećemo morati udarati ni na namještaj, ni na ljude.

Napisao: Vatroslav Vugdelija