Glasne misli: Slijepi trkači

Poštovani čitatelji, nedavno su završile paraolimpijske igre u Rio de Janeiru u Brazilu. Priznajem da sam ih pratio tek kad bi netko od naših osvojio/zaslužio neku od medalja. Tako sam slučajno gledao jednu utrku i ostao u velikom čudu! Bila je to brza utrka! Nevjerojatna utrka! Ali ne zato što su trkači bili osobe s invaliditetom i što su neki imali protezu ruke ili noge. To je bila brza i nevjerojatna utrka slijepih atletičara! Ne slabovidnih, već potpuno slijepih! – I tko nije gledao, odmah u čudu pita: „Pa kako je to moguće? – Kako mogu trčati u stazi? I još tako brzo!? Kako se ne sudare? Kako znaju gdje je cilj? Kako…“ – i još stotinu pitanja nas neupućenih. – Pa dobro, kako trče potpuni slijepci atletičari na Olimpijskim igrama? – Tako što uz njih trče oni koji vide, oni koji nisu slijepi. Oni su im asistenti, pomoćnici, ali oni ne trče umjesto slijepih. Oni trče uz njih, oni su njihove oči, pomažu im „vidjeti“ kuda trče, da ne iskoče sa staze, da se ne sudare s drugima, da ne padnu, da ne skrenu s puta, da ne promaše cilj… Ta nevjerojatna slika nadahnula me za temu ovih „Glasnih misli“ – Slijepi trkači.

Zaista je zanimljiv način na koji trče slijepi atletičari. Jedan naš slijepi atletičar objašnjava nama neupućenima kako to on trči: „Trener, kojeg u utrci zovemo vodič, i ja povezani smo elastičnom vrpcom. On drži jedan kraj vrpce, ja drugi. Upozorava me kad dolazi zavoj, kako stojimo u odnosu na suparnike. Bitno je da vodič bude uvijek pola koraka, ili korak iza nas. Ako se slučajno dogodi da vodič dođe ispred nas, da nas pretrči, odmah će nas diskvalificirati. Moj trener“ – nastavlja naš slijepi atletičar – „mi je otvorio prozore života. Zapravo, on mi je, otkad sam skroz oslijepio, osmislio život. On mi je i trener i otac i brat i najbolji prijatelj. Ima nevjerojatnu energiju, svoj veliki životni optimizam prenio je na mene. On je moj oslonac u životu. On je „moje oči“. Zahvalan sam mu na svemu…“

Zamišljam njih dvojicu, slijepog trkača i njegova trenera, kako trče, a onda pokušam zamisliti sve te puste sate, dane i mjesece napornog treniranja. Koliko je tu truda uloženo, koliko strpljivosti i upornosti, koliko povjerenja da bi se na kraju uskladili i trčali „u korak“ jedan pored drugoga, ali snažno i brzo do zajedničkog cilja?! Ova slika i ovaj primjer inspirira i šalje jaku poruku. Dovoljno je samo gledati slijepe atletičare i njihove trenere kako trče jedan uz drugoga povezani elastičnom vrpcom. Nego, zar i naš život nije kao neka utrka? Čim se rodimo moramo „trčati“/živjeti (život nam je darovan i svatko je od nas jedinstven i neponovljiv). Nitko ne može „trčati“/živjeti umjesto nas, ali drugi mogu i „trče“ oni i žive oni uz nas, povezani s nama rođenjem i krvlju, povezani ljubavlju. To je naša majka, otac, brat, sestra, djed, baka, rođak, prijatelj … „Trče“ oni s nama, žive uz nas, pomažu, tu su nam pri ruci. Onda, poslije nekoliko životnih etapa, mi sami postajemo treneri/trkači, postajemo vodiči i pomagači našoj djeci. „Trčimo“/živimo s njima, uz njih, pratimo ih, na početku „utrke“ dok su nesigurna koraka, širimo ruke iza njih da ne padnu, pratimo ih u vrtić, u školu, pazimo kako prelaze cestu, upozoravamo na opasnosti, ne damo da skrenu s pravoga puta… I u životnim utrkama roditelja i djece, povezanih rođenjem, krvlju i ljubavlju, uloženo je puno truda, puno briga i neprospavanih noći. Djeca, tinejdžeri znaju biti grubi i prkosni pa za inat ne žele „trčati“ kako im roditelj kaže, ali i roditelji često „trče“ samo ispred djece (misle da tako treba, ipak su oni roditelji). Tako nestane povjerenja i nikome se, u jednom trenutku, ne da „trčati“ dalje, a cilj se učini nemogućim dostići. – Treba trčati „u korak“, jedan pored drugoga, roditelj pola koraka iza, pratiti i biti tu, ako nešto krene po zlu. Točno onako kako je naš slijepi atletičar govorio o svom treneru: „On mi je otvorio prozore života… On je svoj životni optimizam prenio na me. On je moj oslonac… Zahvalan sam mu na svemu.“

            U našem kontekstu „Slijepih trkača“ ponavljam poznatu lijepu misao Alberta Camusa: „Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pokraj mene i budi mi prijatelj.“ – Ljudi zaista imaju veliku potrebu da ih netko vodi. Narod uvijek traži nekog vođu, jer čovjek jednostavno silno želi slijediti tuđe stope, kao da je tada odgovornost „prišivena na tuđa leđa“. Kad si nesiguran i ne znaš kojim putem krenuti, dovoljno je da netko kaže: „Ja znam!“ i ljudi/građani/narod lako krene za njim. Tako je na moru, na jednom izletničkom brodu iznenada pozlilo kapetanu, koji je bez svijesti ostao ležati u svojoj kabini. Putnici su u panici pitali: „Je li netko zna upravljati brodom?“ – „Ja sam završio pomorsku školu. Ja znam!“ – javi se jedan putnik. Kad je on dohvatio kormilo svima je laknulo. No, nije prošlo puno, opet panika, jer su putnici vidjeli da brod ide prema jednoj hridi u moru. Dotrčali su do čovjeka za kormilom i počeli vikati: „Hej, razbit ćemo se! Brod ide prema hridi! Čovječe, jesi li ti slijep?!“ „Jest, ja sam slijep.“ – opravdava se čovjek – „ali kad sam završavao pomorsku školu, tada sam još dobro vidio. Tek poslije sam oslijepio.“ Na žalost, danas je puno onih koji ne vide, a ne znaju da ne vide. Eh, ovdje ponavljam još jednu poznatu: „Tko ne zna, a ne zna da ne zna – opasan je. Izbjegavajte ga! Tko ne zna, a zna da ne zna – dijete je. Poučite ga! Tko zna, a ne zna da zna – spava. Probudite ga! Tko zna, a zna da zna – mudar je. Slijedite ga!“

Nedavno sam se dobro nasmijao kad sam na Youtubeu slušao jednog čovjeka iz Bosne kako pokušava citirati ovu lijepu misao „Tko ne zna, a ne zna da ne zna … itd.“ Imao je čovjek dobru volju, dobro je i započeo, a onda se zbunio, tako da na kraju ni on, ni slušatelji nisu znali tko zna, a tko ne zna, tko zna da zna, a tko ne zna da zna ili da ne zna… Smiješno možda jest, ali danas nije jednostavno prepoznati sve do znanja tko je taj (tko su ti) koji znaju da znaju, koju su mudri, koji vide dalje od drugih, koji mogu voditi. Jesmo li slijepi kod zdravih očiju. Ovdje se prisjećam Đure Šušnjića i ponavljam njegovu misao: „Strašno je gledati kako svakodnevne zablude i laži postaju sastavni dio javnog mijenja. Najprije nas oslijepe, a onda se čude što ne možemo vidjeti.“ Kako se dogodi, npr. da narod/glasači u parlament izaberu neke zastupnike na kojima se odmah vidi „da ne znaju da ne znaju“, ili neke „koji znaju da ne znaju“, a trebaju nas voditi. I nisu dobili 10, 100 ili 1000 glasova, već 100 000 glasova! Još jednom ću pogledati onog Bosanca na Yuotubeu i opet se malo nasmijati. Često smo „sami slijepi kod zdravih očiju“, pa sebi poslije prigovaramo: „U što sam gledao! Gdje mi je bila pamet!“ Na žalost, kad shvatimo da smo otišli predaleko, izgubimo puno toga vrijednoga. Puno je lažnih vođa, lažnih spasitelja, puno je lažnih učitelja, puno je lažnih prijatelja… Koga slijediti? Uz koga „trčati“? Komu pomoći i kome dopustiti da nam pomogne?

„Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u vodu pasti. (Mt 15,14) – U naše vrijeme je naglašena „glad za duhovnošću“ pa je puno onih koji „ne znaju da ne znaju ili znaju da ne znaju“. Svejedno ih to ne priječi da se sami nametnu ili ih drugi proglase duhovnim vođama. Tako mi rekoše baš danas da jedna mlada žena vodi neku vrstu duhovnih vježbi. Tek tako, odlučila ona iznenada, a ima i onih koji je slušaju. Ali, nije dovoljno da netko sklopi ruke, da nabraja duge molitve i da zna pobožno uzdahnuti; nije dovoljno svako jutro ići na misu i hodočastiti na svako malo veće brdo; nije dovoljno svoju nesreću i vlastite frustracije „oblačiti“ u duhovnost, a nered u vlastitoj kući i oko kuće, nered u vlastitom životu… „Ne može slijepac slijepca voditi!“

Mogao bih o ovoj temi i u visine i u širine, ali se vraćam prizoru s paraolimpijskih igara gdje slijepi atletičar i njegov trener trče povezani elastičnom vrpcom. Zamišljam sebe kako „trčim“/živim, zamislite i vi sebe. Uz koga „trčimo“/živimo? Kako „trčimo“/živimo? Korak iza ili korak ispred? Nije važno koliko još ima do cilja, ako za svog „životnog trkača“ možemo reći kao onaj naš mladi slijepi atletičar: „On mi je oslonac u životu. Zahvalan sam mu na svemu.“