Glasne misli: ,,Pomalo”

Jučer sam se nešto „motao“ po gradu i naravno, susretao ljude; onako u prolazu sam poznatog priupitao: „Kako je?“ i dobio odgovor: „A evo, pomalo.“ Malo poslije postavljam isto uobičajeno pitanje drugom poznaniku: „Kako je?“, a ovaj odgovara: „Polako, ide nekako.“ – Motajući se tako po gradu u novom susretu postavljam isto pitanje: „Kako je?“ i dobijem brz odgovor: „Nikako! Bolje ne pitaj!“ – Nisam pitao, već samo prolazeći zaželio: „’Ajde, drži se! Bit’ će bolje!“ – „Bojim se da neće!“, odgovori ovaj odlazeći.  A kad mi je netom poslije prijatelj „svirnuo“ iz auta i kroz prozor doviknuo opet onaj naš „Pomalo!“, nasmijao sam se i počeo razmišljati o tom našem „Pomalo“, tom učestalom pozdravnom odgovoru pri susretu, onako na ulici u prolazu; „Pomalo“ čujemo svako malo od drugih i na upit drugih nama: „Kako je?“ i sami znamo odgovoriti – „Pomalo! Živi se. Bit’ će bolje!“ – Dok sam ove misli stavljao na papir, zove me prijatelj iz Makarske i pita: „Kako je?“, a ja namjerno odgovorio s našim „Pomalo“ baš da čujem što će mi reći, a on će: „Kad je „Pomalo“ znači da je dobro.“

To naše malo učestalo pitanje „Kako je?“, koje čujemo i postavljamo u prolazu i pri susretu s poznatima, sadrži u sebi puno drugih pitanja i potpitanja; kad upitaš neodređeno „Kako je?“, pitaš za zdravlje, za sreću, pitaš za obitelj, ženu, muža, djecu, roditelje, pitaš o poslu, o planovima i problemima, pitaš za raspoloženje, pitaš o vremenu, o nadanjima i očekivanjima… Sve je ovo i još više toga sadržano u malom pitanju – „Kako je?“ – A kad u prolazu i pri susretu od poznatog čuješ odgovor „Pomalo!“, iza njega se krije opet puno toga: „Pomalo“ može značiti da zdravlje možda i nije najbolje, ali se nekako gura i nema smisla kukati sad nekome u prolazu na ulici; „Pomalo“ može značiti da i nije baš nešto sretan, ali kad malo promisli, vidi da nije ni nesretan; „Pomalo“ može značiti da mu ni na poslu nije baš bajno, ali je sretan što ima posao, plaća bi mogla biti i bolja, no izdržava nekako – nema se puno, a opet ima dovoljno; „Pomalo“ znači da si možda imao velike planove u životu, ali ih nisi realizirao jer se uvijek nađe neka prepreka i neki drugi prioriteti, no nisi odustao; „Pomalo“ znači i da imaš možda puno problema, ali opet ne toliko velikih da se ne možeš nositi s njima, uostalom drugi imaju puno većih problema; „Pomalo“ znači da se živeći još uvijek nadaš i da, hvala Bogu, stvari ipak idu nabolje i da se „pomalo“ ide naprijed; „Pomalo“ znači da si usprkos svemu ipak zadovoljan sa svojim životom, ali sad nemaš vremena drugome objašnjavati na dugo i široko, onako u prolazu pri susretu na ulici – pa samo odgovoriš „Pomalo!“ i puno si toga kazao. Što bi moj prijatelj rekao: „Kad je „Pomalo“ znači da je dobro.“

No, kad na naše malo pitanje „Kako je?“ pri susretu i u prolazu čujemo od poznanika: „Nikako! Bolje ne pitaj!“ , tu staje svaka komunikacija. Ne znaš što bi rekao. Možeš produžiti i tek reći: „Ne daj se! Bit’ će bolje!“, a možeš zastati i slušati što se krije iza tog „nikako“: narušeno zdravlje, operacije, lijekovi, doktori koji se ne skrbe dovoljno o njima; tu su i problemi s mužem i djecom, na poslu je katastrofa, nitko nema razumijevanja za njezinu bolest i situaciju; u svađi je s drugima i nikako im dokazati da je ona u pravu; ne nada se ničemu i ne vidi izlaza iz ove svoje mučne situacije, tužna je i nesretna u životu … Ima ljudi koji se zaista ne znaju veseliti životu i najčešće govore o životu kao o problemu – sve je problem. U životu primjećuju samo ono što je teško, kao da se ono dobro podrazumijeva. Ono teško i mučno u životu čini ga nezadovoljnim, razočaranim, nesretnim pa u prolazu i pri susretu na pitanje „Kako je?“, redovito odgovara: „Nikako!“ – Puno mi je draži i simpatičniji onaj naš odgovor „Pomalo!“, koji kaže da život možda i nije uvijek fer, ali je i dalje dobar; „Pomalo!“ kaže da možemo biti sretni, ali ne zato što nam je u životu sve dobro (uostalom, kome je to u životu uvijek dobro?!), već zato što u svemu možemo vidjeti i naći barem nešto dobroga. Što bi rekao moj prijatelj: „Kad je „Pomalo“ znači da je dobro.“

U pauzi od ovih misli čuli smo pjesmu o Vukovaru. Ovo su dani posvećeni Vukovaru. Cijela Hrvatska se sjeća i spominje Vukovar i njegove žrtve; puno će nas i krenuti put Vukovara, sudjelovati u koloni sjećanja; bit’ će to velika kolona, na tisuće ljudi, bit’ će cijeli državni vrh, veliki uzvanici, čut’ će se velike riječi, bit’ će i velikih obećanja… I u našem gradu će se obilježiti taj dan: palit ćemo svijeće u gradskom parku, sudjelovati u programu, sjećati se Vukovara, branitelja, njihove hrabrosti i žrtve. Već 13 godina pod istim geslom „Moje svjetlo za moj Vukovar“ – „Bolje je upaliti malo svjetlo, nego proklinjati tamu“. – Ništa veliko, tek malo svjetlo u ruci i sjećanje. Smisao je prenijeti sjećanje o Vukovaru našoj djeci i mladima, generacijama koje dolaze da ne zaborave Vukovar, branitelje i njihovu žrtvu za zajedničku nam domovinu Hrvatsku. Naša je dužnost i odgovornost na mlade prenijeti sjećanje u kojem neće biti mržnje, osvete, neprijateljstva .., jer s takvim sjećanjima i osjećajima ne može se u budućnost; može, ali u takvoj budućnosti možemo očekivati iste ili gore tragedije i još veće zlo. Simbolično upaliti „malo svjetlo“, sjećati se Vukovara, branitelja, njihove snage, otpora i žrtve, sa zahvalnošću, s pijetetom, dostojanstveno, s ponosom… S odlukom da ću sve učiniti da se vukovarska tragedija nikada više ne ponovi, ali moram biti pošten i krenuti od sebe, upaliti svoje malo svjetlo, osvijetliti najprije svoju tamu i svoj put… Lako nam je zamisliti sliku: nestalo struje na stadionu za vrijeme utakmice, negodovanje, zvižduci, a onda je netko prvi upalio upaljač i pojavilo se malo svjetlo, svi su ga vidjeli i počeli paliti šibice, upaljače, mobitele… Puno malih svjetala i vrlo brzo se prolomio pljesak i pjesma… Ne smijemo podcjenjivati mala svjetla, skoro sam rekao „Pomalo!“

Danas zaista živimo s čudnim i opasnim mentalitetom gdje moderan čovjek misli da je tako normalno da ima sve što ima, da je to njegovo pravo i ako nema to što očekuje i što mu po pravdi i pravu pripada, ljutit je i protestira jer mu je očito – netko to pravo uskratio. On nema vremena čekati, hoće sve, hoće odmah ili što prije. I hoće „na veliko“. Sanjamo, planiramo, hoćemo, želimo, očekujemo brzo i „na veliko“: veliku sreću, veliko zadovoljstvo, veliku ljubav, veliki užitak, veliku plaću, veliki stan, veliku kuću, velike planove, velika očekivanja, velike skupove, velike zabave, veliko domoljublje, veliku vjeru, veliku pravdu, veliku moć, veliko poštenje, veliko poštovanje, veliki ugled, veliku čast … I ima ljudi koji, ako nije ovako, tj. odmah i „na veliko“, neće nikako. Čvrsti su u svojim stavovima, sigurni u svoja uvjerenja – ne popuštaju, daju ultimatume, ucjenjuju, prijete, stvaraju krize, spletkare … Počevši od Trumpa i Putina, ISIL-a, terorista, preko političara, političkih stranaka, sve do susjeda koji se zainati pa do djeteta što neće jesti, ako za ručak nisu lazanje… Posljedice ovakvog mentaliteta i ovakvog razmišljanja „ili ovako ili nikako“ mjere se prema tome koliku moć ima onaj koji uvjetuje i koji hoće pošto-poto istjerati svoju pravdu… Dovoljno je pogledati oko sebe.

Bilo bi zaista puno gore da nije onih ljudi koji žive „Pomalo“, svjesni da u životu nije sve dobro i da život često nije fer, ali u svemu vide nešto dobra; svjesni da ni oni sami često ne postupaju dobro, ali uvijek iznova nastoje „Pomalo“ živjeti poštenije, pravednije, ljudskije, iskrenije, s više empatije i razumijevanja… Uvijek iznova nastoje „Pomalo“… „Rijetki su koji u životu imaju prigodu učiniti veliko djelo, ali svi možemo činiti mala djela s velikom ljubavi .“(Majaka Tereza) Paliti „malo svjetlo“ i ne podcjenjivati život „Pomalo“. Da je moguće pa da svi živimo „Pomalo“, ne bismo bili prijetnja jedni drugima i život bi bio dobar, jer „Kad je „Pomalo“ – kaže moj prijatelj – „znači da je dobro!“

Napisao: Vatroslav Vugdelija