Glasne misli: Nitko nije tako prazan kao čovjek pun sebe

Možda nema smisla ponavljati kako ponekad nije ni lako ni jednostavno stavljati misli na papir. To zna biti posebna muka drugima nevidljiva, a ti sam najbolje znaš koliko su te namučile neke riječi.

Nekad su prave, tako jake, same teku i „zvone“, a nekad izgledaju slabašno, neuvjerljivo, nečitljivo i neslušljivo, već poznato … Znamo kako su „velike riječi“ uvijek na cijeni, poželjne i za reći i za čuti, velike riječi citiramo i ponavljamo, ali ne treba podcijeniti ni one „male riječi“, one obične, svakodnevne, koje na prvi pogled izgledaju slabašno, ali znaju nekada doći u pravi trenutak i do uha i do srca pa ti postanu nekako i velike i drage. – Jednog dana don Bosco je kočijom krenuo u posjet zavodu za dječake (s poremećajem u ponašanju) za koje se brinuo. Putem reče kočijašu: „Lijepog konja imate.“ – „Istina.“ – odvrati kočijaš – „Svaki dan ga timarim oko dva sata.“ – „A koliko vremena dnevno potrošite za svoju dušu?“ – upita don Bosco. – „Nemam vremena, velečasni, imam toliko posla. Stalno sam na ulici, brinem se za konja, kočiju…“ – opravdavao se kočijaš – „Ja bih onda više volio biti vaš konj nego vaša duša!“ – reče sa smiješkom don Bosco.

 Sve je moguće

Jučer mi rekoše vijest kako mi je susjed i prijatelj završio u bolnici zbog srčanih problema, hvala Bogu operiran je i sve se dobro svršilo, a moglo je biti i većeg zla. Poslije ovakve vijesti obično sebi prigovaramo kako se moramo više brigati oko svog zdravlja, otići na sistematski pregled, provjeriti svoju krvnu sliku, više paziti i sebe stavljati na prvo mjesto, jer auto vozimo sigurno jednom godišnje na tehnički pregled i još dodatno kod mehaničara. Više servisiramo auto, puno više se brinemo i „ timarimo tog našeg konja“, nego što vodimo računa o sebi i o zdravlju svog tijela. – Opravdavamo se mi kao i onaj kočijaš don Boscu kako ne stignemo, nemamo vremena, stalno smo u brizi i trci kako zaraditi i prehraniti obitelj, osigurati egzistenciju … Dobro kaže Phil Bosmans da današnji čovjek rečenicu „Nemam vremena!“ plaća srčanim udarom. Tako često čujemo i kažemo „Nemam vremena!“ za ovo ili za ono, pa tako i za povesti računa o zdravlju svog tijela, a kamo li o zdravlju svoje duše. A sve je moguće, za nemoguće treba samo malo više vremena. Negdje sam pročitao i ovaj dobar savjet: „Ako nemate što raditi, radite na sebi. Tu uvijek ima posla.“ – Što znači „raditi na sebi“? – Danas se podrazumijeva da je to rad na svom tijelu, na svom izgledu: razno razne dijete, tjelovježbe, estetski zahvati, korekcije nosa, usana, obraza, grudi .., pratiti modu, biti u trendu, biti viđen, biti vijest, biti slika… Gledajući sve ovo oko sebe reklo bi se da današnji moderni čovjek „puno radi na sebi“, da drži do sebe i do svog izgleda, puno više nego do svog zdravlja.

Zdravlje duše

Koliko radimo na sebi, tj. koliko vremena potrošimo za svoju dušu? – U nekim situacijama znamo reći „boli me duša“, a da ne znamo objasniti što bi to bilo. Puno je lakše otkriti neku tjelesnu bol, nego onu duševnu, bol duše. Puno je teže odrediti dijagnozu duše, a vidite da nešto nije u redu, „da vas boli duša“. Već polako ulazimo u ozračje još jednih izbora, kad biramo najbolje od najboljih i umjesto da među nama iziđe na vidjelo ono najbolje od čovjeka, najbolje od ljudi, redovito iziđe ono najgore. To je znak da ne radimo na sebi, da nemamo vremena za svoju dušu. Najočitiji dokaz da s našim duševnim zdravljem nešto ne štima jest – oholost. Ohol je onaj koji je umišljen u svoju vrijednost, koji visoko diže glavu, koji je pun sebe, koji neumjereno ističe svoje odlike, svoj položaj, ili svoje bogatstvo. Ohol je onaj čovjek koji sebe precjenjuje, a druge podcjenjuje (megalomanija); tuđe pogreške iznosi, a ističe svoje vrline (hvastanje); ako vrlina nema, onda ih izmišlja (mitomanija); ako ih nema onda ih stvara na umjetan način (taština); nikoga ne priznaje boljim od sebe i ima na pameti samo svoje interese i užitke (egoizam). – Primjera oholosti i egoizma nalazimo na svakom koraku, i kod sebe i kod drugih, a najčešći primjer da ne vodimo dovoljno računa o „higijeni svoje duše“ jest naše – svakodnevno prigovaranje. Prigovaranjem naš ego jača sebe. Uopće nije važno je li se žalimo naglas ili samo u mislima. Ego nekih ljudi koji se nema s čim identificirati preživljava samo kroz prigovaranje. Naš ego voli takve stvari, to prigovaranje i zamjeranje, tada ego samo raste, a duša boli jer „ništa nije tako prazno kao čovjek pun sebe“.

Pronaći najbolje

U jednoj žučnoj raspravi gdje je sve prštalo od optužbi, zamjerki i prigovaranja, jedan od aktera je na kraju zaključio: „Znaš li ti u čemu je razlika između nas? U tome što ti uvijek i u najboljem tražiš i vidiš ono što ne valja, a ja i u najgorem nastojim pronaći i vidjeti ono što valja.“ Voditi računa o drugima i odnositi se prema njima s poštovanjem je najbolji put i najbolji način da čovjek „radi na sebi“ i da vodi računa o higijeni svoje duše. – Prestati s nastojanjem da sve vidiš i sve čuješ, prestati zamjerati i prigovarati, prestati inzistirati, dokazivati i uvijek biti u pravu; složi se jednom da se ne slažeš, priznaj pogrešku, priznaj poraz, pokaži ranjivost, povuci se i kad si u pravu… Istina je, ako nemamo što raditi, radimo na sebi. Tu uvijek imamo posla.

Odnositi se s poštovanjem

Ne možemo pogriješiti ako se prema ljudima odnosimo s poštovanjem. Evo jedna priča iz života. Djevojka je radila u velikoj tvornici mesa. Jednog dana po završetku smjene otišla je u hladnjaču nešto provjeriti. U trenutku nepažnje vrata hladnjače su se zatvorila i ona je ostala zarobljena. Lupala je i dozivala pomoć ali ju nitko nije čuo jer su skoro svi otišli kućama, a i hladnjača je bila izolirana i teško bi je tko čuo da je i bio u blizini. Obuzeo ju je užas jer je znala da nitko do jutra neće otvoriti hladnjaču. Nakon nekoliko sati bila je gotovo zamrznuta i opraštala se od života. Ali u jednom trenutku vrata je otvorio noćni čuvar i izvukao je iz hladnjače. Kad je kasnije pitala čuvara zašto je došao do hladnjače i otvorio vrata iako to nikad ne radi u noćnoj smjeni on je objasnio: „Radim ovdje već 35 godina. Na desetine zaposlenih svakog dana izlaze i ulaze, ali ti si jedna od rijetkih koja me svako jutro i svaku večer pozdravi. Mnogi me tretiraju kao da ne postojim. Danas kada si došla rekla si mi „Dobro jutro, kako ste“ i nasmijala se. Ali nakon tvog radnog vremena shvatio sam da nisam čuo „Doviđenja, vidimo se sutra“. Te riječi me uvijek podsjete da sam osoba. Znao sam da nešto nije u redu i zato sam krenuo u potragu po tvornici. Tako sam te našao.

„Ako nemate što raditi, radite na sebi“

Tin Ujević je jednom uskliknuo: „Kako sam bio velik, kad sam bio malen!“ – Odvajati vrijeme za svoju dušu jest obveza i posao koji traje cijeli život, a s godinama i s iskustvom dolazi i mudrost i životne istine su bistrije. Al Pacino kaže: Čim je čovjek stariji i mudriji, sve manje ima želju raspravljati o nebitnim stvarima. Tada jednostavno ima želju ustati, poželjeti društvu sve najbolje i otići.“  Slučajno sam čuo dio razgovora na televiziji, kad je voditelj upitao meni nepoznatu „spisateljicu i redateljicu“ kako joj je u mirovini, a ona je odgovorila: „Točno. U mirovini sam već nekoliko godina. Sretna sam. Zaista sam sretna. Ovo je moje blagoslovljeno vrijeme – vrijeme istine o sebi. Ne moram se više nikome dokazivati. Ne moram se više ni šminkati niti uljepšavati. Novca imam dovoljno, jer mi ne treba puno, uvijek sam živjela skromno. Kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Život mi je jasan jer definitivno znam koga volim i tko mene voli. Znam i tko me ne voli pa mu se sklanjam s puta. I inače izbjegavam teške ljude, one koji mi unose nemir u moj mir. I bolest sam pobijedila, a sada i na nju gledam kao na blagoslov… Sve u svemu, spokojna sam i sretna.“

Na kraju ovih misli možda samo još jednom potaknuti: Ako nemamo što raditi, radimo na sebi. Tu uvijek imamo posla.  Vodimo računa o zdravlju svog tijela, ali nađimo i vremena za svoju dušu – tu su i mir, i spokoj i sreća.

Napisao: Vatroslav Vugdelija