Rastužiti Boga

Mnogi učitelji vjere u Isusovo vrijeme postavljali su svojim učenicima pravila življenja. Često su i pretjerivali i pooštravali Božje zapovijedi i isticali se što većim uspjehom na području izvršavanja Zakona.

Njima nije stalo do društvenog uspjeha i dobra svih, nego do njihovog vlastitog uspjeha pred Bogom. Smatrali su da je pobožan onaj koji je pred Bogom nešto uspio. Redovito postio, koji je svakodnevno dugo i redovito molio, koji je davao milostinju, ili bolje rečeno koji je pred Bogom mogao nešto pokazati.

Definirati se preko uspjeha

Promatrajući prosječnog vjernika kršćanina današnjice može se zaključiti da se situacija nije puno promijenila na bolje. I danas se mnogi u svom zvanju i svojem obiteljskom okruženju definiraju preko uspjeha. Žele svojim uspjehom dokazati svoju vrijednost.  Isus od nas ne želi ovakav stil života. On poziva ljude da žive. Dopušta im biti onakvima kakvi jesu. Otkriva im da su voljeni makar ništa ne mogu pokazati. I najviše se obraćao onima koji pred Boga ne mogu donijeti nikakav uspjeh, grešnicima i siromasima, onima kojima nitko ne poklanja pažnju i obespravljenima. To je itekako ljutilo farizeje koji su ponosni na djela koja su napravili. Isus se mogao tako ponašati jer je znao da  je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Farizeji prigovaraju Isusu što njegovi učenici ne drže „predaje starih“. Radilo se o tradicijama koje su sadržavale, ne samo Božje zapovjedi objavljene Mojsiju, već i niz uputa koje su dodatno određivale Mojsijev zakon. Farizeji su te norme skrupulozno primjenjivali kao izričaj autentične religioznosti. Isus im na njihove prigovore odgovara da su napustili zapovijed Božju i drže se predaja ljudskih.

Unutarnje ponašanje

Tim riječima i nas upozorava, da ne pomislimo kako je vanjsko obdržavanje zakona dovoljno da budemo dobri kršćani. I mi smo u opasnosti da se smatramo boljima od drugih samo zato što slijedimo pravila i običaje, čak i ako ne ljubimo bližnjega ili smo pak tvrda srca i oholi. Doslovno je držanje zakona jalovo ako ne mijenja srce i ne vodi konkretnom ponašanju: otvorenosti susretu s Bogom u molitvi i njegovoj riječi, traženju pravednosti i mira, pomaganju siromašnima, slabima i potlačenima. Svi znamo, u našim zajednicama i župama, koliko zla čine Crkvi i koliko sablažnjavaju osobe koje se izjašnjavaju „velikim katolicima“ i koje često idu u crkvu, ali zatim, u svakodnevnom životu, zanemaruju obitelj, govore zlo o drugima i tako dalje. To Isus osuđuje jer je to protu-kršćansko svjedočanstvo! To Isusa silno žalosti kako nam govori evanđelje. Isus ističe prvenstvo unutrašnjosti: nisu vanjske stvari koje nas čine svetima ili ne, već je srce ono koje izražava naše nakane. Vanjsko ponašanje posljedica je odluke u srcu, ali ne i suprotno: ako se s vanjskim ponašanjem srce ne mijenja, onda nismo pravi kršćani.

Napisao: don Miroslav Rubić