Oči imaju, a ne vide

Sljepoća označava medicinski poremećaj koji se izražava u djelomičnoj ili potpunoj nesposobnosti vizualnog sustava da prenosi podražaje.

Slijepa osoba gubi osjećaj za oblike i za svijetlost. Dakle, živi u potpunom mraku. Mrak stvara nelagodu,  tjeskobu i izgubljenost. Fizička sljepoća čovjeka paralizira i ugrožava. Zbog sljepoće postaje nesiguran, izložen različitim opasnostima. Sljepoća može biti uzrokovana nasljednim faktorima, ozljedom ili bolešću. U židovskoj kulturi sljepoća je bila znakom grešnog stanja u kojem se našao dotični čovjek.

Susret svjetla i tame

Ove nedjelje evanđelje pred nas donosi susret svjetla i tame, vida i sljepoće. Ne treba se oboružati velikom pozornošću da bi se s lakoćom prepoznalo da Markovo evanđelje o ozdravljenu slijepoga Bartimeja ima znakovite poveznice sa životom svakog čovjeka. Krist iz svog odnosa s Ocem drugačije gleda na ljude oko sebe. Vidi i ono što ljudima nije vrijedno pogleda, posebno u očima svojih suvremenika. Prolazi, ali ne mimoilazi. Pogled mu se zaustavlja na čovjeku koji je slijep. Čuje njegovo vikanje: Isuse, sine Davidov, smiluj mi se. Bartimej, slijepi prosjak,  je siromah lišen temeljnih sposobnosti kao što su vid i sposobnost da se uzdržava svojim radom. Koliki putovi i danas dovode do raznih oblika nesigurnosti! Nedostatak temeljnih sredstava za život, izoliranost kad osoba više nije u punoj radnoj snazi, razni oblici društvenog ropstva, usprkos napredcima koje je postiglo čovječanstvo… Koliki siromasi danas poput Bartimeja sjede kraj ceste i traže smisao svog postojanja! Koliki se pitaju zašto su se našli na dnu i kako od toga stanja pobjeći! Čekaju da im netko pristupi i kaže: “Ustani! Zove te!”.

Strah od siromaha

Nažalost, često se događa suprotno: siromasima se upućuju riječi prijekora i poziva ih se da šute i trpe, kao što su to činili i Bartimeju. Ti su glasovi često uvjetovani strahom od siromaha, koje se smatra ne samo siromašnima nego i ljudima koji donose nesigurnost i nestabilnost, odvojenima od svakodnevnih navika i, prema tome, osobama koje treba odbaciti i skloniti od očiju javnosti. Teži se tome da se stvori distancu između njih i nas, ne shvaćajući da se time udaljavamo od Isusa, koji ne odbacuje siromahe, nego ih poziva sebi i tješi ih.

Vjerujem da nam je dobro poznato kako mi prolazimo ovim svijetom na način da se često ne osvrćemo na nemoć ljudi koji nas okružuju. Najčešće se obaziremo samo na naše interese, ljude od kojih se nadamo nešto dobiti ili s njima lakše manipulirati. Isus je svijetlo, a nas često vodi pohlepa i zaslijepljenost vlastitim interesima. Isus, koji se zaustavlja ispred slijepca, otvara nam pogled u smisao života. Isus nije došao na ovaj svijet osvajati ljude ili gospodariti ljudima.  Došao je biti svjetlo, i to u svijetu koji se lakše opredjeljuje za tamu. U svijetu rastućih manipulacija – a uvijek ih je bilo – Isusov pristup izgleda naivno i neupotrebljivo. No, Kristovo svjetlo isto je što i on sam. Stoga je jasno da je došao biti osloboditelj iz mraka grijeha, tj. iz životnog držanja koje se vodi sebeljubljem i brigom samo za svoje prohtjeve. Može li se danas uopće nadići uske interese, karijeru, vlast, planove, prohtjeve, statuse, ugled i slijediti Kristov primjer? Može i mora. Da bi se to moglo, potreban je vid kojeg Bog u nama izvodi. Sve dotle dok se ne izložimo Kristovu svjetlu, rastemo samo u jednom smjeru. Čim Kristovo svjetlo zahvati u naše biće, događa se potrebna ravnoteža. Njegovo svjetlo otvara proročke vizije prema budućnosti i daje da vidimo sebe i druge Božjim očima.

Napisao: don Miroslav Rubić