Ljubav sve pozlati

Čini se da će naše stoljeće postati stoljećem grupa. Na svim stranama svijeta nastaju veće ili manje skupine ljudi koji osjećaju potrebu zajednice. Postoje već na svim kontinentima, u svim sredinama. Niču kao gljive poslije kiše.

Grupni princip postaje osnovom suvremene pedagoške prakse. Škole se sve više orijentiraju na grupni način učenja. Moderna matematika, na primjer, ne promatra više brojeve zasebno, već u skupinama i potskupinama. I knjige se sve manje pišu od pojedinaca, a sve više od ekipe suradnika. Znanstveni rad nije više posao samotnih istraživača, nego dobro opremljenih znanstvenih timova. Grupni život i rad je uočljiv na svim područjima ljudskih djelatnosti, znanosti i umjetnosti, odgoju i školi, privredi i zabavi, u društvu i Crkvi.

Život i rad u grupama za posljedicu imaju i poseban stil života. Danas se vrlo lako može uočiti tko bi pripadao kojoj grupi. Neke ljude možemo prepoznati po znakovima koje nose. Po uniformi prepoznajem policajca. Na autobusnoj stanici nam je lako uočiti strance. Tko navija za koji klub možemo saznati po navijačkim rekvizitima koje nose. Što bi bio znak prepoznavanja najvećoj skupini ovoga svijeta, kršćanima?

Pripadnost i ljubav

Očituje li se kršćanstvo, možda bolje rečeno pripadnost Kristu, po čestom odlasku na misu, sudjelovanju u raznim pobožnostima, redovitom postu i nemrsu, redovitom obavljanju raznih pobožnosti… Kad je riječ o Kristu i zahtjevima evanđelja samo takvo ponašanje, bez ljubavi, bila bi jedna obična religiozna scenografija koja prolazi kao što prolazi obličje ovoga svijeta. Po njoj, ma koliko nam bila draga i dojmljiva, ne možemo pripadati Kristu. Neće nas pitati jeste li ulagali u moju scenografiju u svijetu, obnavljali je i za nju oduševljavali ljude, već koliko ste ljubili.

U posljednjim trenucima Isusova život isijava njegova oporuka, odnosno, riječi u kojima se otkriva nova i jedina zapovijed ljubavi koja se ne svodi na ograničeni prostor vlastite grupe, istomišljenika i dobrotvora, nego se zauzeto odnosi prema svim ljudima. Stvarnost je te ljubavi u tomu da, slijedeći Krista, nadilazimo društvene i religiozne granice u potrazi za čovjekom i njegovim rastom. Da bi se to moglo živjeti, da bi to bilo prepoznato kao težina koja može našem životu dati postojanost, potrebno je iskusiti preobražavajuću snagu Božje ljubavi.

Evanđeosko mjerilo ljubavi nije u nama, već u Bogu. Evanđelje današnje nedjelje upravo to naglašava. Kriterij ljubavi, ono po čemu se raspoznaje istinska ljubav od lažne ljubavi, život je Isusa Krista. Na njegovu licu se prepoznaje Očevo lice. Stoga se na Kristu, njegovim riječima i djelima, nadasve kroz posljednje sate njegova života, vidi kako se Bog odnosi prema nama ljudima – sagiba se i pere noge učenicima, dajući simbolični znak koji upućuje na život oslobođen izdizanja nad drugima, gospodarenja i ovladavanja.

Piše: don Miroslav Rubić