Kad umre roditelj

Nedavno sam bio na jednom sprovodu: pokojnik je doživio lijepu starost i sprovod je bio lijep, ako se može tako reći, bilo je puno svijeta i sve je bilo s mjerom i dostojanstveno.

Promatrao sam obitelj okupljenu oko pokojnikova tijela, njegova slika, svijeće i križ. Držali su se skupa, tihi u tuzi, ali nekako ponosni što je pokojnik dio njih i njihove obitelji. Sin je nijemo stajao uz očev odar. Nažalost, poznat mi je taj osjećaj kad se u tom trenutku miješa i bol i tuga, i nevjerica i neka tupost… Zatečen si smrću svog oca ma koliko god si je očekivao, jer je bolovao, jer je bio star, jer je smrt bila izgledna – uvijek te taj trenutak očeve smrti zatekne nespremnog. I tek u danima poslije počinješ bivati svjestan gubitka kojeg nitko ne može nadoknaditi. Kad umre roditelj, otvori se neka praznina koju ti nitko ne može popuniti, a ti se promijeniš i nikada više nisi isti. – Često nismo ni svjesni da su naši roditelji sasvim obični ljudi, sa svim svojim manama i vrlinama koje imaju i svi drugi. Odrastemo, odvojimo se od njih, ali s njima uvijek računamo misleći kako će nas oni uvijek čekati, svaki put kad ih budemo trebali, oni će biti tu kod kuće, za nas… Njima se ne može ništa dogoditi, ali, nažalost, vrijeme brzo prolazi, starost, bolest i dođe vrijeme da roditelj umre. Tada nam na pamet dolaze mnoge riječi i žaljenje, žaljenje što toliko toga nismo jedan drugome izrekli.

Zvijezda vodilja

Slušajući na radiju pjesmu „Otiša je otac moj polako“, pjeva Kićo Slabinac, pogledao sam na YouTubeu i komentare, bilo ih je na stotine; svakoga je ova pjesma negdje „takla“. Svima je pjesma pokrenula sjećanja na umrlog oca, slušajući stihove pjesme mnogi priznaju da ih je „prevarila suza“. Tako piše jedan sin: „Fališ mi, ćaća moj! Naučio sam se živjeti, ali tuga je i dalje prevelika.“ – „Uvijek kad slušam ovu pjesmu“ – piše jedna djevojka – „suze krenu jer je moj otac umro kad sam ja imala 7 godina, a uskoro će mi 30. Eto, 23 godine je praznina…“  Još jedna poruka: „Fališ mi, oče! S toliko toga dobroga si me zadužio, a ja ti nisam stigao uzvratiti. Tuga me ubija.“ – I ova: „Otišao je moj otac tog petka ujutro … Skoro su dvije godine kako ga nema, a tuga ista kao i prvog dana, čak i veća. Sve bih dala da mi još jednom kaže ‘Mali moj!’, kako me je znao zvati … Bog je dao srce mu od zlata. Volim te, tata!“  Billy Graham kaže: „Dobar otac je jedan od najčešće ignoriranih, rijetko zamijećenih dijelova društva, a ipak jedno od najvećih bogatstva.“ Naišao sam na jednu lijepu izreku o ocu od nepoznatog autora: „Otac nije niti sidro koje nas zadržava, niti jedro da nas negdje odvede, otac je zvijezda vodilja čija nam ljubav  pokazuje pute.“

Vremena ima… sve dok ga nema

Japanci znaju reći da je očeva dobrota veća od planine, a majčina dobrota dublja od mora. Odustajem od nabrajanja lijepih riječi o ocu, o majci, o roditeljima, pogotovo poslije njihove smrti. Poslije smrti djeca znaju roditeljima sagraditi lijepu grobnicu, obložiti je skupim mramorom, isklesati prekrasne stihove, a dok su roditelji bili živi znalo je tu biti svega: na stare roditelje se zaboravljalo, ne stigne se, nema se vremena, pa zašto ne bi brat, zašto ne sestra; roditelji su često bili razlog velikih svađa među djecom, najčešće i redovito zbog podjele imovine (tko je dobio više); to ide toliko daleko da, kad otac ili majka umru, neki od djece ne bi bili niti na osmrtnici među ožalošćenima, niti bi došli na sprovod… Ne znam kako ljudi mogu s takvim teretom nastaviti živjeti? – Nedavno su socijalne radnice vozili staru baku s Hitne po mrkloj noći, jer nije imao tko doći po nju, a ima dvoje djece. Jedna se nije odazivala na pozive, a druga je rekla da ne može, jer je u drugom gradu, da moramo i nju razumjeti…

“Napisao sam pismo svojoj majci“ – priča jedan čovjek – „U njemu sam joj izrazio svoju ljubav i zahvalnost. Pisao sam joj kako se sjećam njezine ljubavi prema meni, kako je bdjela nada mnom kad sam u groznici ležao bespomoćan, kako me je pazila i štitila, kako se mučila da me školuje, kako me je dočekivala i ispraćala… Pismo je bilo napisano iz sveg srca, pažljivo sastavljeno, puno ljubavi. Imalo je samo jednu jedinu manu: napisao sam ga trideset godina nakon njezine smrti …“

Stara majka je od svoje mirovine kupila mobitel, to su je djeca nagovorila jer živi sama, a oni su raštrkani po drugim gradovima pa da je mogu nazvati, malo porazgovarati i da su sigurni da je sve u redu. Majci je taj mobitel puno značio, a znala je samo javiti se kad nazovu i na kraju razgovora ugasiti mobitel. Kako majka zaista nije ništa znala o mobilnoj telefoniji zaključila je jednog dana da joj se mobitel pokvario i otišla u grad tražiti servis gdje će ga popraviti. Našla je servis, ali malo je zakasnila i već su zatvorili. Došla je sutradan, pruža radniku mobitel i moli da joj ga brzo popravi, „koliko košta da košta“, jer joj mobitel puno znači, jedina joj je veza s djecom i s unučadi. Radnik pogleda mobitel, upali ga, pregleda, provjeri još jednom i reče: „Gospođo draga, Vaš mobitel je sasvim u redu. Nije pokvaren.“ Majka je ostala iznenađena i sva zabrinuta upitala: „Pa zašto me nitko od moje djece ne nazove?!“ Ova istinita i tužna zgoda treba biti pouka svima koji imaju starije roditelje. Nakon njihove smrti nema koristi od podizanja skupih grobnica. Brinimo se o njima dok su još živi; za života ih posjetimo i ponesimo cvijeće… Mudre izreke su nastale oko 1000 godina prije Krista, već tada je napisano: „Slušaj svoga oca, svoga roditelja, i ne preziri majku kad ostari. „ (Mudre izreke 23,22)

“Sreća je za neke samo san”

“Bila jesu, pa prošla, pa opet došla neka teška vremena, sinko moj!” započe starac svoju priču na klupi u parku nepoznatom mladiću studentu koji ga je sa zanimanjem slušao. “Otkad znam za sebe uvijek se teško živjelo, ali prije je bilo lakše. Nije se Bog zna što imalo, ali je srce bilo zadovoljno s onim što imaš. Ljudi su se između sebe poštivali.  Otac je bio otac, majka – majka a dijete – dijete. A danas? Ne treba previše govoriti, sve se zna. Sve se više ljudi umiva svojim vlastitim suzama, jer sreća je za neke samo san. Ako mene pitaš, sine, ja dugo, dugo nisam osjetio mrvicu neke radosti i spokoja. Dugo se nisam, sine, nasmijao od srca. Znaš ono ‘iz duše’. Ma svakako sam je zvao moju ženu onako iz dragosti, ali nisam znao da je trebam zvati samo ‘živote moj’. Ali sada znam, a nje više nema… A pitaš me za djecu? Dobri su mi, neka su živi i zdravi! Svi imaju svoju djecu i svoje živote. Dođu mi i posjete me koliko mogu, pruže koliko mogu. Sjedim kraj prozora i gledam satima negdje, a da me pitaš gdje, ne znam ni sam! Ali gledam i čekam i kada ugledam mila lica svoje djece kao da me sunce obasja. Mada, rijetko me obasja. Kažu mi da imaju i previše svojih obaveza i stalno su u nekoj žurbi. Zapamti, sine moj, Bog daje, a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio, a to je da smo svi djeca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi – sutra stari. Da smo danas jaki – sutra slabi. Da smo danas zdravi, a sutra tko zna? I da, ako ima pravde, eto baš tu se nalazi! I ja sam nekada bio mlad i jak. I ja sam bio i sretan i poletan. I mene su majka i otac čekali kao što čekam i ja sada. Zato, ne zaboravi, sine, sve se vraća!”

Obiteljska sreća

Ponekad možemo osjetiti jaku krivnju što smo nekada prema svojim roditeljima bili neposlušni, arogantni i bezobrazni. Što se nismo skrbili za njih barem dijelom kako su se oni skrbili za nas. Ili zato što smo svjesni da više nemamo priliku ni ispričati se za sve što smo im ružno napravili, a čega smo kasnije postali svjesni, i da nismo tražili oprost na vrijeme. Dok sam sinoć stavljao ove Misli na papir, dvojica naših najmlađih išla su na spavanje i kao svake večeri (već godinama) poljube majku, poljube oca i zažele nam laku noć. Taj običaj u obitelji ne preskačemo. „Uvijek poljubite svoju djecu za laku noć – čak i ako su već zaspala.“ (Jackson Brown, Jr.) – „Svaki dan u našim životima čini depozit u bankama memorije naše djece.“ (Charles R. Swindoll) Drugim riječima, uložimo u odgoj svoje djece, odvojimo vrijeme za njih, „hranimo“ ih ljubavlju, budimo im utočište u nevolji, pomozimo im da izrastu u sretne ljude… Lako je zaključiti da tako osiguravamo i svoju starost bez straha da će nas naša djeca napustiti, tako im pomažemo da i sami budu dobri roditelji. „Pokreću me suprotnosti, snaga u očima moje majke i ljepota očevih ruku.“ (Judith Jamison). „Kad pogledaš na svoj život, najveća sreća je – obiteljska sreća.“ (J.Brothers)

Za sam kraj donosim lijepu poruku jednog mladića svojim pokojnim roditeljima: „Tata moj, i tebi i mami veliko hvala što ste me izveli na pravi put. Koliko mi samo nedostajete?! Svaki dan sve više i više. Čuvajte se tamo negdje zajedno, a ja vas čuvam u mom srcu, tu je vaša kuća do kraja mog života. Volim Vas puno!“

Napisao: Vatroslav Vugdelija