Glasne misli: (Pro)gledaj srcem

Evo nas pred vratima Božića, kalendarski, dakako, jer ako gledamo po ovim izvanjskim znakovima kao što su ukrasi, blještavilo i reklame, potrošačka strka, zabave, božićne pjesme i domjenci, priredbe i koncerti…, po tome je Božić već došao i prošao.

Advent je bio lijepo zamišljen kao vrijeme čekanja i pripreme za dolazak Božića, ali mi se čini da smo i ove godine već u Advent potrošili i istrošili sve božićno. Je li nam ostalo išta za sam Božić? Ne mislim na ono materijalno. Na dan Božića čestitat ćemo jedni drugima i zaželjeti „Sretan Božić!“. To je očekivani pozdrav, očekivane su i želje, to da nam Božić bude sretan. Možda ne razmišljamo o tom božićnom pozdravu i želji, ali što znači „biti sretan“? Što to sve nas i svakog ponaosob usrećuje? I moramo li, usprkos svim tim pozdravima i željama, baš na Božić biti sretni?

Sreća za Božić

Uz čestitanje želimo posebno usrećiti one kojima je po našem mišljenju sreća najpotrebnija; pomaže se siromašnima, bolesnima, starima, osamljenima; organiziraju se humanitarne akcije, koncerti, utakmice, nazivamo posebne telefonske brojeve …, uvijek s istom željom da svi potrebiti barem na Božić budu radosni i sretni. Tako je i jedna privatna zagrebačka gimnazija odlučila pomoći dječjoj bolnici, skupili su novac i kupili 7 televizora, pred kamerama su tri učenice uputile Božićnu čestitku i u ime svoje gimnazije zaželjele svima za Božić puno, puno  „3 Z“! – „Z-znanje“ – jer su znanje i obrazovanje jako važni, bez znanja nema uspjeha; „Z- zdravlje“ – svima žele puno zdravlja, a bolesnima da što prije ozdrave; i na kraju „Z- zabava“ – puno, puno zabave jer zabava ljude usrećuje! Naravno, ove „3Z“ želje su lijepe, željama se „ne gleda u zube“, ali opet, ako govorimo o sreći, pogotovo o našoj božićnoj, složit ćemo se da ima ljudi koji puno znaju, stručni su i načitani a ipak nesretni. „Zec je pametan.“ – reče Pooh ozbiljno. „Da.“ – reče Praščić – „Zec je pametan.“ „I razuman je.“ „Da.“ – reče Praščić – „Zec je razuman.“ Nastala je duga tišina. „Pretpostavljam“ – reče Pooh – „da baš zato nikada ništa ne razumije.“ Ima ljudi koji „pucaju“ od snage i zdravlja, a nesretni. S druge strane, mnogo je i onih koji svoju bolest nose i podnose, ali su spokojni i sretni. Zabava je također važna, zabavi se da ti ne bude  dosadno, ali i usred zabave ima ih koji zaključe da su nesretni i da im nije do zabave. Znam, nisam rekao ništa novog. Nego, što je s Božićem i s božićnom srećom? Je li ona barem na Božić potrebna samo  potrebitima? Božićna sreća uključuje i „3Z“, ali i puno, puno više. Božić je za one koji vjeruju – proslava Boga i čovjeka. Bog se utjelovljuje, uzima lik čovjeka, posvećuje čovjeka i daje mu dostojanstvo. Osmišljava mu život, jer svaki put kad je čovjeku teško, kada klone i ne zna dalje, čuje riječi Božića: „Mir vama! Ne bojte se! Radujte se! Ja sam s vama!“ – O blagdanu Božića možemo puno znati, o tradiciji i običajima, o njegovoj povijesti, ali veličanstvenu tajnu utjelovljenja Boga u Božiću, možemo samo srcem spoznati. Ta spoznaja čovjeka usrećuje i osmišljava mu život, pa ne znam kako život težak bio. Možda to najbolje kaže ova poruka: „Zapamtite, ako nemate Božić u srcu nećete ga naći ni ispod jelke! – Zato, (pro)gledajte srcem!“

Srce se otvara iznutra

Postoji jedna umjetnička slika koja prikazuje Isusa u mračnom vrtu. Lijevom rukom drži svjetiljku a desnom kuca na teška i velika vrata. Kad je slika prvi put bila izložena, jedan je posjetitelj iznio slikaru svoja zapažanja: „Slika je prekrasna, ali ima jedna pogreška. Zaboravili ste naslikati kvaku za otvaranje vrata.“ – „Nije riječ o propustu.“ – odgovori slikar – „Vrata predstavljaju ulaz u ljudsko srce, a ono se otvara samo iznutra.“ Ova slika me inspirirala za ove Misli o Božiću. Strah me da od Božića uzimamo samo vanjske popratne znakove, običaje, darivanja, čestitanje, „3Z“, obiteljska druženja i zabave, dobru glazbu i veselje: toliko nam je drago ovo božićno vrijeme da smo sva ova vanjska obilježja slavljenja Božića prenijeli i na sam Advent, pa već s Adventom ima sjaja i blještavila, specijaliteta i zabave … I kad ovako u nekim Mislima glasno kažeš da je u središtu Božića Bog koji se utjelovio iz ljubavi prema čovjeku, koji donosi mir i poziva na ljubav, koji usrećuje i nudi smisao, jer je On Put, Istina i Život i s ovom Radosnom viješću kuca na naša vrata, gotovo me strah da i nama kršćanima ove riječi ne dolaze do srca pa mu ne otvaramo…

Za sreću je potreban susret

Paulo Coleho kaže: „Rijetko kad zapažamo da nas neobičnost okružuje. Čuda se događaju oko nas, Božji znaci nam pokazuju put, anđeli nas preklinju da ih slušamo – međutim, mi se oglušujemo o sve to, jer smo naučili da postoje obrasci i pravila pomoću kojih se stiže do Boga. Ne shvaćamo da je On tamo gdje ga puštaju da uđe.“ Na ove riječi nadovezuje još jednu lijepu misao nepoznatog autora: „Ne možeš prihvatiti dar ako ne otvoriš dlanove, ne možeš zagrliti i biti zagrljeni ako ne raširiše ruke, ne možeš doći do cilja, ako ne pružiš korak.“ Čovjek je biće odnosa. Za sreću mu treba susret, da bi bio sretan treba sresti drugoga. Isti je korijen riječi „sresti“ i „sreća“. Jedna od Božićnih poruka je proslava Boga i mir ljudima na zemlji – „Mir ljudima na zemlji, miljenicima njegovim!“ Mislim da se ovdje nalazi jedna razina koju i mi religiozni ljudi zaboravljamo. Nama su ljudi prestali biti miljenici. Ljudi su nam postali teret i napor. Ljude često doživljavamo na trgovački način, kao sredstvo koje će nam poslužiti da zadovoljimo svoje potrebe i interese: Uzmi i kada ti više ne treba – ostavi! Uzmi – otpusti! Uzmi – iskoristi! Uzmi – isprazni, nemaš više koristi od njega, od nje – zgužvaj i baci! Pogledajmo oko sebe moćnike i poglavare, predsjednike, premijere, političare i političke stranke, velike privatnike svake vrste – koliko su suradnika promijenili? Pogledajmo novine i novinske redakcije, našu javnu televiziju, koliko je ljudi kroz njih prodefiliralo. Kako se svi mi odnosimo prema ljudima? Često ih vidimo i služimo se njima kao polugom i sredstvom za postizanje vlastitog uspjeha, materijalne dobiti, karijere, uvijek iz nekog interesa… Božić poručuje da ljudi ne smiju nikada biti sredstvo, nego uvijek moraju biti cilj.

Naš Božić je pun veselja i klicanja: Radujte se! Mir vama! Ne bojte se! Bog je sišao k nama! Emanuel – Bog s nama! Radujte se! – Je li ova božićna radost i naša radost? Ili smo mi „tvrda srca za vjerovanje“, za božićnu sreću i radovanje? Ovaj tekst nam može biti koristan za razmišljanje: Svi smo mi sinovi i kćeri svoje epohe koja živi stanovitu profanacije Radosti u našoj civilizaciji. Pojam radosti svima lako „sklizne“ prema pojmu neke vrste ugode i zabave, ali tko kaže Radost ne kaže ugoda, zabava. Božićna Radost nije ugoda, nije ni izostanak napora, nije ni bogatstvo ni uspjeh, a nije ni odsustvo problema. Božićna Radost je mnogo dublja… Netko može biti u Radosti a istodobno biti teško bolestan, ili imati teških problema koje mora riješiti… Bog je definitivno Radost. Emanuel – Bog je s nama! Radujte se!

Evo nam još jednog Božića, još jedne prigode da uz zabavu i ugodu božićnih blagdana i običaja dođemo do samog Boga koji se rađa u nama, da nađemo smisao od kojeg se živi. Ne znam kako ove riječi dopiru do vas. Božić kuca na naša vrata, a vrata nemaju kvaku izvana. Na nama je hoćemo li mu otvoriti i povjerovati da je sreća u nama i u ljudima oko nas. Za povjerovati Božiću treba gledati i progledati srcem! – Sretan Božić!!!

Napisao: Vatroslav Vugdelija