Glasne misli: Nevini

Dok sam na Badnjak čekao djecu da dođu s Ponoćke pa da mogu zaključati vrata i krenuti mirno na počinak znajući da je cijela obitelj u kući, dobijem poziv iz policije. Dežurni sam pa nisam iznenađen. U policijskoj postaji doznajem da je grupa stranih državljana pokušala ilegalno prijeći granicu Republike Hrvatske i da su ih uhitili i priveli. Kako među njima ima maloljetnika, zbog daljnjeg postupanja, bila je potrebna intervencija centra za socijalnu skrb. Tog božićnog jutra legao sam u krevet oko 3 sata. Neće san na oči. Taj maloljetni stranac je mlađi od mojih tinejdžera! Pokušavam zamisliti njegovu majku i oca; kako su ga pustili, kako su ga ispratili… Što ga je, što ih je natjeralo da krenu na ovaj dalek i opasan put? – Muka. Muka ih je natjerala. Mora biti da je ta muka puno veća i puno teža od svih pogibelji koje su ih čekale na putu. Danas slavimo Iseljenički dan; danas je i blagdan Nevine dječice. Je li danas na svijetu uopće ima nevinih? – Možda je pitanje malo čudno? Zamišljam ga kao provokaciju koja će potaknuti na razmišljanje i ne samo na razmišljanje, već i na djelovanje tamo gdje jesam i gdje mogu nešto napraviti da ne nastradaju nevini, da nitko ne nastrada… Prošlo stoljeće nazivali smo „stoljećem rata“ i nadali se da će 21. biti stoljeće mira, napretka, veće ljudskosti, ali svjedočimo da je u ovom trenutku na puno mjesta u svijetu ljudskost – opet – ustuknula pred nasiljem, progonom, iskorištavanjem najsiromašnijih i najslabijih – onih nevinih.

Milijuni prisilno raseljenih

Prvi put nakon Drugog svjetskog rata broj prisilno raseljenih osoba dostigao je brojku od 55 milijuna ljudi. Svi oni su do jučer imali svoje živote, a danas traže bolje sutra i komadić doma i mira. Gledam čovjeka u Aleppu na ruševinama svoje kuće gdje plače: „Ja ne želim plakati, meni suze same teku! I ovako već nekoliko dana. Nemam obitelj, ubili su ih! – Tko? Ne znam od čije granate! Nemam dom! Srušili su ga! Ne znam čija granata! I ova odjeća na meni nije moja… Ostao sam sâm i nemam ništa i nikoga! A imao sam i obitelj, i kuću i posao (bio sam vatrogasac), lijepo sam i skromno živio. Što smo mi krivi da nam se sve ovo zlo dogodilo? Suze mi same teku! Osramoćen sam, bijesan, nemoćan, jadan …“ – Čitam naslov reportera iz Aleppa – „Nikad dosad nisam vidio toliko zloporabe ljudskih života da se opravda rat. Sto metara od mene pada granata i ubija tri srednjoškolca…“ – „U Siriji nema nevinih!“ – kažu – „Mnogi su tu okrvarili ruke!“ Predsjednik Putin najavio konferenciju za tisak i skupilo se skoro 2000 novinara. Svojim držanjem i govorom želi pokazati moć, snagu, odlučnost, veličinu, ispravnost svojih postupaka, neupitnu moralnost svojih čina… Tek usputno, kao da je popio gutljaj vode da može nastaviti s govorom, reče da su (Rusi) u operacijama u Siriji dosad likvidirali (čitaj – ubili) oko 35 000 ljudi. Ruski ministar obrane, ni on nije ni okom trepnuo kad je rekao kako su tijekom operacija u Siriji isprobali 162 nova oružja!?! – I on i predsjednik Putin, da ih upitate, ne osjećaju se krivima, oni su nevini u ovom sukobu.

U svijetu jakih, moćnih, snažnih i dobro naoružanih, na nevine žrtve se ne obraća pozornost. Oni su nebitni. Bitan je „veliki cilj“, postići ili obraniti svoje interese, zadržati utjecaj na području npr. Bliskog istoka, očuvati ravnotežu snaga, pokazati odlučnost… Je li ono Staljin rekao da je smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt milijuna statistika? – Je li se išta promijenilo? Oni to jednostavno moraju napraviti da zaustave teroriste, ISIL, neprijatelje, a ako se dogodi da pri tom stradaju djeca, civili, srednjoškolci, starci… ispričat će se. Uostalom, u ratu nema nevinih. Tako misle, govore i rade Amerikanci; istu logiku imaju i svi drugi akteri u sukobima i ratovima u Siriji, Libiji, Egiptu, Jemenu, Nigeriji, Jordanu, Tanzaniji, Afganistanu, Pakistanu… Logikom zla, logikom moći, logikom interesa, logikom logike pod zajedničkim geslom „ratom za mir“, isprobavaju se nova oružja, šalju se rakete tisuće kilometara daleko od svoje kuće gdje se tvoja djeca u miru igraju i i obitelj mirno živi, da tamo daleko drugoj djeci ruše kuće, ubijaju ih, siju strah i smrt… Ljudi ubijaju ljude, samo u Siriji na 162 nova načina, i pri tom se osjećaju nevino.

Iseljenički dan – blagdan Nevine dječice

Danas na Iseljenički dan kad slavimo blagdan Nevine dječice, kad se prisjećamo milijuna raseljenih ljudi koji bježe od rata i granata, milijuna nevinih koji odrastaju i umiru okruženi nasiljem i siromaštvom, čini nam se da (kao nikad) u ovom našem svijetu vlada Zlo svojom logikom i da zla ima sve više i u nama i oko nas. Po toj logici nema nevinih: nije nevino ni dijete začeto u majčinoj utrobi jer je (možda) začeto od krive osobe u krivom trenutku; nije nevino ni rođeno dijete jer se zbog njega majka morala odreći svoje karijere i svoje slobode; nije nevino ni bolesno dijete jer je njegov otac, djed, pradjed nešto loše nekome učinio, pa se sada to zlo vraća na djeci njihovoj; nije nevino ni albino dijete  jer se u većini afričkih zemalja vjeruje da dijelovi tijela albino djeteta imaju magična svojstva te se koriste u ritualnim obredima. (U Tanzaniji samo jedan dio tijela albino čovjeka može vrijediti više od četiri prosječna godišnja primanja!); nije nevino ni dijete jer mu je otac npr. musliman, npr. kršćanin; nije nevino dijete jer mu je otac Srbin, jer mu je majka Hrvatica, jer mu se djed u nekom od pustih ratova borio na nekoj drugoj strani; nema nevinih i ako kreneš logikom zla – nitko nije nevin.

Po logici Zla nisu nevine izbjeglice koje bježe od rata i stradanja, jer se među njima kriju i dolaze na Zapad teroristi i ubojice; nisu logikom Zla krivi ni teroristi samoubojice koji u Parizu, Nici, Berlinu … ubijaju nevine ljude na ulici, ispred njihovih kuća, daleko od tuđih ratova, jer ni ti ubijeni i zgaženi ljudi nisu nevini – logikom Zla – zato što njihove države Francuska i Njemačka sudjeluju u ratovima u zemljama samih terorista … Možemo i dalje s logikom Zla u kojoj nema nevinih gdje smo za tuđe grijehe suci, a za svoje odvjetnici; nitko nije nevin tko pripada npr. određenoj političkoj stranci, onoj drugoj, za isti postupak tvoj kum je kriminalac, a moj kum je dobar i nevin; u splitskom restoranu napadaju nogometnog suca bejzbol palicama, moglo je i kobno završiti, ali – logikom Zla – nije taj sudac tako nevin jer je u tom trenutku nosio pištolj u džepu; nije nevina na prvi pogled – po logici Zla – ni djevojka koju je napao silovatelj jer je nosila kratku suknju; nema nevinih za logiku Zla ….

Koliko je samo nevine djece, žrtava roditeljske rastave? Koliko ta djeca pate za roditeljima i koliko su željni toplog obiteljskog doma? Opet sam bio do dugo u noć u jednoj obitelji gdje već dugo nema mira, gdje su djeca nevina i nesretna, a roditelji svaki za sebe i nesretan i nevin, a svaki za onog drugoga sudac i krivac… Čini mi se da sam nesretan izašao iz njihove kuće, pred sobom kriv što nisam uspio pomoći toj djeci… U svijetu gdje glavnu riječ vodi zlo, gdje se pita i gdje sve određuju oni jako i moćni, stradavaju nevini ljudi. Nevini u Aleppu, nevini u Berlinu, nevini u Afganistanu, nevini u Africi, nevini u Betlehemu, nevina djeca bez roditelja, nevina djeca rastavljenih roditelja, nevini bez kruha, posla i doma, nevini svih zemalja i svih vremena i danas traže svoj komadić mira i komadić doma.

Je li postoji ipak nekakva nada za nevine, za čovjeka? Uvijek kad je teško napaćen čovjek pogledom traži nebo. Nebo i patnja su neraskidivo povezani. Zato se i blagdan Nevine dječice stavlja uz Božić. Bez puno riječi dovoljno je promatrati dijete u jaslicama, nevino, bez doma, izbjeglica, siromašan… Božić koji donosi mir, Božić u ime svih dobrih i nevinih ljudi pruža nadu da su sve naše muke i patnje osmišljene.

Napisao: Vatroslav Vugdelija