Glasne misli: Naš Hajduk i naši političari
Autor: Radio Delta na 11. svibnja 2017.
Ne mogu se sjetiti kad mi je bilo ovako teško započeti jer s kojom god misli krenuo, nisam bio zadovoljan i uvijek sam imao nekakav prigovor: namjeravao sam najprije malo glasnije o laži, pa o istini, pa o povjerenju, pa o poštenju, pa o obrazu čistu, a onda sam odmah prigovorio sebi da bi to moglo biti neslušljivo; namjeravao sam zatim biti aktualniji i u naslov napisati „Obraz na obraz“ ili „Istina na istinu“, ili možda „Borba istinama“, a onda sam se „pobojao“ kako će u svemu biti previše političkog prizvuka i da bi baš zbog toga lako moglo sve otići u neželjenom pravcu.
A onda, kad sam na kraju samom sebi išao (i otišao) na živce, presjekao sam i odlučio konačno – da ću „o svemu po malo“, jer je nemoguće izbjeći ovaj aktualni trenutak naše političke zbilje, i ove lokalne i one državne, o kojoj i vrapci na grani pričaju. Uostalom, ionako je svako predizborno vrijeme, pa tako i ovo, sklono pretjerivanju svake vrste. Ovo je vrijeme svrstavanja, vrijeme majica raznih boja, vrijeme političkih obećanja i dirljivih slogana kojima se tepa Metkoviću i dodvorava njegovim građanima, točnije njegovim glasačima.
„Mislim da ne znam“
I jutros me zvao prijatelj iz Šibenika i odmah poslije „Kako si i što radiš?“ reče: „Onda, vratiše se kući vaši Zagrepčani?!“ Nisam ga odmah razumio pa mi je dodao: „Vaši političari.“ I ovo je dokaz aktualnosti ovog političkog trenutka u kojem je očito baš naš Metković s našim političarima u centru zbivanja. Gdje god se makneš iz Metkovića pitaju te o politici; tko god čuje da si iz Metkovića počnu o politici; ovih dana su proslave Krizme i Pričesti pa kad se rodbina, kumovi i prijatelji poslije crkve okupe oko stola, pitanje je samo trenutka kad će početi razgovor o politici, pitanje je samo trenutka kad će razgovor zamijeniti glasno uvjeravanje, iliti vika i svađa. Tako nekidan samo što sam se približio takvom stolu „glasnog razgovora o politici“, priupitaše me da što ja mislim o tom i tom našem političaru, a ja sam ih poslužio vinom i rekao: „Ja mislim da ne znam.“, a zapravo sam znao da u tom trenutku moje mišljenje i moji argumenti ne vrijede ništa, sve dok je ta rasprava tako žestoka i užarena. – A moje je mišljenje da mi je uvijek drago kad imamo naše političare u Hrvatskom saboru, kad su naši ljudi ministri, pomoćnici i državni tajnici, naši iz našega grada – i uvijek navijam za naše političare iz našega grada, iz naše Neretve! – Navijam ja i za Hajduka. Uvijek sam navijao za Hajduka i bez obzira kako Hajduk igrao, ja ću uvijek navijati za Hajduka. Znamo da Hajduk zadnjih godina igra loše, ali nema veze, ja navijam za Hajduka i kad gubi.
Retorika o pravednima i nepravednima
Eh sad, jedno je navijanje za Hajduka, a nešto sasvim drugo ozbiljna politička utakmica. Priznajem da sam svih ovih dana pozorno pratio aktualnu političku utakmicu: krizu vlade, ostavke nekoliko ministara, dramu u Saboru, i ostavku našeg Predsjednika Sabora. Nisam navijao, jer je trenutak bio i previše ozbiljan. Čekao sam argumente naših, jake argumente, jasne i konkretne da poslije njih nema više nitko ništa pitati, ali ništa od toga nisam čuo. Ostao sam zatečen, a i naši političari su izgledali iznenađeni i kao da je i njih sve to zateklo nespremne. I onda je u toj javnoj političkoj areni, u saboru, krenula retorika prozivanja drugih, retorika svjetla i tame, retorika dobra i zla, retorika o kriminalcima i o poštenima, retorika o onima bez obraza i o onima s obrazom, retorika o pravednima i nepravednima.
Politička utakmica
Sve skupa retorika koja svakom dobronamjernom građaninu/gledatelju stvara mučninu u trbuhu i grč na licu. Naši političari su se na kraju povukli i zaogrnuli plaštem žrtve. Šteta, a tako bih volio da su drugačije odigrali tu ozbiljnu političku utakmicu. Jer, naši igrači, naši metkovski političari (Neretvani) imali su jako dobru ekipu, jako dobre izglede, imali su „loptu u svojim nogama“; imali su i svoj politički cilj – stvaranja uređene države i društva blagostanja. Zbog tog cilja želiš ispraviti i iskorijeniti sve anomalije, imaš za to najvažnija ministarstva, imaš represivni aparat „u svojim rukama“ (policiju, pravosuđe, uskok…), vodiš Sabor, kontroliraš sadržaj i dinamiku dnevnog reda… Trebalo je samo strpljivo „graditi igru“ i „držati loptu u svojim nogama“. Trebalo je „politikom malih koraka“ prema cilju: 5 koraka naprijed, pa možda 2 natrag, malo zastati, razgovarati i dogovarati, pa možda 3 koraka naprijed, pa 1 ili 2 natrag, pa opet možda u hodu razgovarati i dogovarati, pa opet 3-4 koraka naprijed… Uvijek naprijed prema cilju, „umijeće mogućeg“, nešto slično kao voda, tečeš i prolaziš tamo gdje možeš, dođeš do prepreka, zaobiđeš je, prođeš ispod, i tako sve do ušća… Šteta! Ovako nam ostaje navijanje. Opet će se moj Hajduk žaliti na suce, na HNS i Šukera, na Dinamo i na Mamića, na Zagreb; opet će se navijači skupiti na Rivi, paliti bengalke i pokazivati prstom na lopove, na kriminalce, na izdajice i na udbaše… Argumentima vike, vatre i dima… Šteta!
Strana argumenata
Jednom je prof. Tonći Matulić (dekan KBF-a u Zagrebu) bio na jednoj tribini o bioetici, imao je svoje izlaganje i sudjelovao u raspravi, a onda ga je jedna studentica upitala: „Recite nam, profesore, na čijoj ste vi strani?“ – „Na strani argumenata.“ – odgovorio je on. No, je li danas uopće moguće biti na strani argumenata? Jesu li danas uopće važni argumenti (činjenice, dokazi)? Od samih činjenica puno je važnija interpretacija. Evo jedan primjer: Došao inkasator čovjeku u kuću po TV pretplatu, a njemu će čovjek:“Oprostite, ‘ajde navedite mi jedan razlog zbog čega bih ja to trebao platiti TV pretplatu, a nemam televizor?!“, a njemu će inkasator: „Pa imate kompjutor! A kompjutor je instrument preko kojeg bi mogli gledati TV!“ – Čovjek se nije dao smesti: „Pa dobro, a onda vi meni dajte tri dječja doplatka!“ – „A kako to kad vi nemate djece!“ začuđeno upita inkasator. „Istina nemam djece, ali imam instrument preko kojeg bi ih mogao napraviti!“ – odgovori čovjek i bez obzira na logiku i na argumente, morao je platiti TV pretplatu, jer nije dobro „igrati se s državom“…
Stvarnost- ono što odlučimo da jest
Ivo Andrić reče: „Ako nisi čuo sa svojim vlastitim ušima i vidio sa svojim vlastitim očima, ne izmišljaj sa svojim malim umom i ne širi sa svojim velikim ustima!“ – Svjedoci smo kroničnog nedostatka argumenata na svim razinama i zaboravljamo da ono što se tvrdi bez dokaza, može se i odbaciti bez dokaza. Naišao sam na dobar komentar naše aktualne političke zbilje: „Zadnjih dana postao je vrlo prepoznatljiv obrazac u kojem političari bez pravih argumenata lansiraju vrlo teške optužbe. Formula je jako prepoznatljiva u svojoj jednostavnosti: politički protivnici su kriminalci ili štite kriminalce prikrivajući njihov kriminal, baš kao i svi oni koji ih podržavaju. Nikad u Hrvatskoj nije bilo toliko afera bez ijednog čvrstog dokaza, niti toliko teških riječi bez provjere osnovnih činjenica. Sukob interesa postao je poput nekog čarobnog štapića koji zahvaljujući vrlo širokim tumačenjima ljude u trenu pretvara u zlikovce ili barem potencijale zlikovce koji su krivi jer su sumnjivi, a sumnjivi su jer su, eto, sumnjivi.” – Ponovo naglašavam već poznato, stvarnost većinom nije ono što jest, već ono što mi odlučimo da jest. Puno je onih koji su sebe “zarobili” vlastitim činjenicama, a iz tog zatvora ne žele izići. Kažu da je fanatik osoba koja, bez obzira na činjenice, nikako ne može promijeniti svoje mišljenje, a ne želi promijeniti ni temu razgovora. Samo ponavlja svoje, a ako u toj laži ima zrnce istine, lako nalazi svoje sljedbenike, jer ljudi vide ono što žele vidjeti i čuju ono što žele čuti.
Od dima se ne vidi istina
Sve skupa gledano, mislim na aktualnu političku utakmicu u našem Saboru, ostavlja građanima „gorak okus u ustima“, ostali smo prikraćeni za činjenice, prikraćeni za jasnoću, prikraćeni za istinu. „Ako si na strani većine, vrijeme ti je da se zamisliš?“ A ako si manjina, je li to znači da si ti u pravu samo zato što si u manjini? – Ostali smo prikraćeni za istinu, jer svatko ima svoju istinu, svatko istinu prisvaja sebi. Je li u našem Saboru, našim političarima uopće važna istina? A zašto bi bila važna, kad je dovoljna „ruka više“… Gledajući tu saborsku utakmicu zamišljao sam da je u Saboru bio sudac (možda najbolji kojeg imamo, neki doktor prava nad pravima) – kako bi on presudio? Kako presudio da presudio, sigurno bi drugoj strani bio kriv. – Sve me ovo neodoljivo podsjeća na našeg Hajduka: spao je na niske grane, loše igra, nema igrača, ako se i pojavi neki, odmah ga prodaju, loše stoje na terenu, nema timske igre, samo soliranje i improvizacija, ali mi navijači ne želimo vidjeti činjenice i pogledati „istini u oči“, tražimo krivce i Torcida na svakoj utakmici pali i baca bengalke, prizor lijep za oči, ali je činjenica da se od dima ne vidi istina.
Napisao: Vatroslav Vugdelija