Glasne misli: Biti u pravu ili biti u miru?

Muž i žena su pili svoju redovitu popodnevnu kavu u idili svog doma i razgovarali o svemu i svačemu, ničem velikom ili bitnom, a onda ona ustane, ode do kuhinje, vrati se pa će mužu: „Opet si ostavio otvorena vrata od frižidera?!“ – a muž odmah uzvraća: „Nisam ja!“ – No, žena nastavlja mirnim tonom: „Naravno da si ti. Pa i prije nekoliko dana si isto učinio. Skoro mi se sve otopilo… Opet ja moram čistiti.“

Muž će također mirnim glasom naglašavajući svaku riječ: „Ženo, prije nekoliko dana – priznajem – jesam zaboravio zatvoriti do kraja vrata od našeg frižidera, ali ovo sada nisam ja!“ – Žena je počela glasnije: „Molim te, nemoj se opravdavati. Nema veze, zaboravio se i gotovo. Priznaj i pripazi drugi put!“ – „Ma nemam što priznati – ženo Božja -kad nisam i jako me smeta što misliš da si uvijek ti u pravu!“ – „Pa naravno da sam u pravu! U kući smo samo ti i ja, djece nema, ja nisam, a tko bi to drugi osim tebe to napravio?! Nema veze, dobro je! Ja ću očistiti! Nećeš ti, ne boj se!“ – Muž je već bio dobro ljut:“Kako ja mogu biti u pravu kad si ti uvijek u pravu?!“, ustao je i krenuo prema vratima, a žena će:“Pa gdje ćeš? Nisi popio kavu!“, a on odmahnu rukom i na izlasku dobaci:“Daj, pusti me na miru!“

Svatko misli ono što želi

To je bila samo jedna obična obiteljska, bračna svađica koja je istu večer „izglađena“, jer je jedno od djece priznalo kako je u žurbi zatvaralo frižider pa se vrata možda nisu zatvorila do kraja. Žena se ispričala mužu i sve je bilo u redu. Ovdje sam se sjetio jedne lijepe izreke: „Budi s nekim tko ne može ostati dugo ljut na tebe, tko ne može izdržati dugo da ne priča s tobom, s nekim koga je strah da te ne izgubi.“  U naslov sam napisao svima poznatu dilemu – „Biti u pravu ili biti u miru?  – Važno je i biti u pravu, ali je itekako važno i biti u miru. Svatko od nas bi mogao iznijeti svoja životna iskustva gdje smo bili sigurni da smo u pravu i borili smo se za tu svoju pravdu, uvjeravali drugu stranu, iznosili dokaze, čvrste argumente, a onda u nekim trenucima odmora od te „borbe za pravdu“ postaviš sebi pitanje: „Pa što meni treba sve ovo? Jesam li mogao imati svoj sveti mir?“ – Većina ljudi je uvjereno, baš zbog tog iskustva borbe za pravo i pravdu, da je puno bolje i vrednije (ako ćete i zdravije) biti u miru nego biti u pravu. Kad uđete u neku raspravu obično to dovede do neke svađe. Svatko misli ono što želi misliti. Vi ne možete nekoga uvjeriti u nešto ako taj nije spreman čuti ono što mu vi želite reći. „Tko zna bez koliko ste zagrljaja ostali zbog zidova koje ste podigli?“

Pravo na mišljenje

Prvo i osnovno jest čovjekovo pravo na vlastito mišljenje i svi mi to pravo obilato koristimo. Iskustvo poučava kako su ljudi uglavnom uvjereni u ispravnost i točnost svog mišljenja i nemaju ga namjeru tek tako mijenjati. Zato je gotovo uzaludan posao nametati nekome svoje mišljenje. Svatko ima svoju realnost i svoje iskustvo. Živimo trenutke gdje ljudi i političke stranke legalno i demokratski „nameću svoje mišljenje“ građanima/biračima i svaka od njih misli i vjeruje da je ona u pravu i traži povjerenje birača. Jesu li uzaludna ta uvjeravanja: ta politička promidžba, politički skupovi, plakati, politički govori, brošure i letci, kad svatko ima svoje gotovo mišljenje. Reče mi prijatelj u razgovoru kako su sve stranke u pravu, lijepo govore i lijepo obećavaju; neka se iz svake izabere po dvoje, troje najboljih i dajmo im neka vode grad pa ćemo vidjeti za četiri godine. Jer, ovo nema smisla, toliko dreke i vike, troše se pare, a bolje bi bilo da su svi „dali ruke“ pa da se popravi most, a ne živimo u ovom krkljancu i svaki dan beštimam dok idem na posao. Svi su oni – kad ih slušaš – u pravu, ali neka nas, brate, ostave malo na miru. Jedva čekam da ovo prođe, jer ne možeš proći gradom, a da ti netko ne nameće neko svoje mišljenje. Svi ludi za mnom, a ja samo hoću da me ostave na miru.

Što znači biti u pravu?

Što znači biti u pravu? Biti u pravu znači dokazati drugoj osobi kako je način na koji ti gledaš, način na koji ti misliš – jedini ispravan. Kad kreneš putem tog dokazivanja da si ti u pravu, redovito se gubi svoj duševni mir. Primjera je bezbroj i svatko ima neko svoje iskustvo. Tako se u razgovor o pravu i miru uključio i Ivan pa kaže kako na jednom otoku imaju vikendicu i kako je jednog dana susjed iz čista mira počeo graditi zid, ali je ušao barem metar u njihovo dvorište; Ivanov otac je odmah počeo graditi zid s druge strane, barem metar prema susjedovu dvorištu, kako bi bilo po pravu i pravdi. „I što je onda bilo? Kako je sve to završilo?“, pitali smo ga. „A nikako!“ – odgovara Ivan – „Još nije završilo! I tko zna kad će! Sve je još na sudu. Već 20 godina!? A ćaća mi je u međuvremenu umro. Sad ja moram po sudovima!“ – Nikada kraja borbi za pravdu. Sigurno su se i Ivan i ćaća mu, i susjed i njegovi, upitali kroz ovih 20 godina „A što nam sve ovo treba? Jesmo li mogli imati svoj sveti mir?“ – A kako? Reagirati ili ne reagirati, popustiti ili ne popustiti, povući se ili napasti pa uzvratiti istom mjerom pa se sve zapetlja u labirintu naših prava, našeg ega, zavisti, potrebe za moći, želje za pobjedom… u labirintu iz kojeg nema izlaza. Zaista je istina da su neki ljudi spremni i dušu izgubiti samo da bi dokazali kako su bili u pravu.

Duševni mir

„Možda je istina.“ – kaže Andrić –„Možda ne znamo što imamo dok to ne izgubimo. Ali, možda je istina i da ne znamo što nam nedostaje, dok to ne nađemo.“ – Što je svakome od nas važno? Gotovo svi ćemo reći da nam je važan vlastiti mir. Netko će reći da je važno zdravlje, novac, djeca, karijera, ali na puno toga mi ne možemo utjecati, već se razlikujemo po tome kako svatko od nas prihvaća ono što mu život donosi. „Život ti bira osobe s kojima ćeš se sresti, a ti sam biraš one s kojima ćeš ostati.“ Ono na što možeš utjecati, što ovisi o tebi, jest ono što nosiš u sebi, a to je tvoj vlastiti duševni mir. Kao što je sreća stvar izbora, tj. stvar odluke pojedinca, tako je i duševni mir stvar izbora i odluke pojedinca da ga ima i da ga sačuva, ako mu je do mira stalo. Unutarnji mir je ono nešto neprocjenjivo, to je ono nešto što nema cijenu. Svi ćemo se s ovim složiti, ali ćemo (opet, možda već danas) ulaziti u besmislene rasprave i nadmudrivanja s ovim i onim ljudima, o ovoj i onoj temi i samo trošiš riječi i energiju, sebe dereš iznutra samo kako bi nešto dokazao, kako bi nekome objasnio da si ti bio u pravu i da je tvoje mišljenje ispravno, samo da bi u konačnici ti ispao kao pobjednik. Trudimo se tako svakodnevno i bližnjima i daljima objašnjavati da griješe, da njihov stav nije ispravan, da onaj čovjek nije tako loš kako oni misle, ali je sve uzaludno, jer je svaki čovjek ima svoje razmišljanje, svoje stavove koje teško (gotovo nikako) ne mijenjamo. „Ljudi kažu da si loš kad se prestaneš ponašati onako kako to njima odgovara.“ Kao, ne znam što mu je, ja sam ga smatrala dobrim, pametnim, a vidi što govori?! Kaže izreka: „Nikad od ljudi ne očekuj previše. Uvijek je bolje biti iznenađen, nego biti razočaran.“

Potreba duše i potreba ega

„Biti u miru je potreba naše duše, a biti u pravu je potreba našeg ega.“ Biti u miru, najprije u miru sa samim sobom, to je ono što nema cijenu. Svaki dan, svakog trenutka biramo hoćemo li ulaziti u rasprave, u „borbu dokazivanja da smo u pravu“ ili ćemo izabrati sačuvati svoj sveti mir. Osobno iskustvo me poučilo da je puno bolje i vrednije sačuvati svoj mir pa tako ni jutros nisam reagirao, a bilo mi je na vrhu jezika (jer sam očito bio u pravu), ali čemu ulaziti u tu borbu kad znam kakav će kraj biti? Možda bih na kraju i bio u pravu, ali bi bio „izderan iznutra“ iznerviran, izmoren, frustriran, ljut na sebe, istrošen od svih tih pustih rasprava i nadmudrivanja. Što imam od toga da sam u pravu, a samom sebi nedrag jer sam u tom dokazivanju svoga prav i sam bio nepravedan? I pitanje je jesam li onoj drugoj strani uopće uspio nešto dokazati jer sudim po sebi – kad imam svoj stav ili mišljenje prema nekom ili nečem, teško će me netko drugi uvjeriti u suprotno. – Tako mi je kum vodio tri sudska spora protiv svog Ministarstva i sva tri je dobio. Zove me na mobitel, kaže da je pobijedio u sva tri spora, ja čestitam, a on će ironično: „Kume, bio sam u pravu, u svemu! Sudac mi je dao za pravo, ali je na kraju presudio da svaka strana plaća svoje sudske troškove – tako da ću morati dizati kredit da platim to što sam bio u pravu i što je pravda na kraju pobijedila!“

Svatko od nas uvijek bira – biti u pravu ili biti u miru. Biti u miru je potreba naše  duše, a biti u pravu je potreba našeg ega. Ako biramo i želimo biti i živjeti u miru, ponekad se moramo odreći prava da smo u pravu.

Napisao: Vatroslav Vugdelija