Effata – otvori se!

Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, nagovješćuje prorok Izaija u prvom čitanju ove nedjelje. I logično pitanje bi bilo: A kada to, Izaija?

Što mi tu možemo?

Kad ćemo napokon dočekati svijet u kojemu će sve biti bolje? Ali opet, jasan nam je tvoj pokušaj neke utjehe napaćenog naroda. Jasno je nama da se stvari ne mogu promijeniti, oduvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Ali opet, hvala ti, dobri stari Izaija, što nam i ove nedjelje pružaš par trenutaka predaha od mučnog života. Samo, šteta što ne traju duže. A što ćeš, život ide kako ide… Što mi tu možemo?

Nije li naš stav često ovakav? Svjesni smo kako je zlo očito duboko prisutno i čini nam se kako je svakim danom sve jače. Strahujemo od ratova i terorističkih napada, bojimo se ugroze naših granica, ovaj put od strane imigranata, naše društvo je podijeljeno, a svijet more strah i glad. Svi zasigurno shvaćamo kako su ovom svijetu nužno potrebne promjene, no isto smo tako frustrirani činjenicom kako najčešće ne znamo na koji način nešto promijeniti ili ako se na to odvažimo, uglavnom to činimo krivo.

Potreban nam je netko

A što je s kršćanstvom? Da, kršćanstvo kao da nam često posluži kao ukras koji pruža nekoliko trenutaka predaha od mučne stvarnosti, gotovo po principu one Marxove: ”religija je opijum za narod”. Uljepšava neke trenutke života, ali veće promjene ne možemo očekivati. Živi od idealizirane prošlosti,  žali za starim vremenima, misleći kako su bila bolja, ali nema snage pogledati u neizvjesnu budućnost.

Očito, potreban nam je netko tko nas može pokrenuti i pokazati nam kako napokon započeti promjene. Netko tko prvo nas može promijeniti, reći nam ”Effata!” i razriješiti spone naše vezanosti za idealiziranu prošlost, za stare navike i uhodane načine razmišljanja. Potreban nam je netko tko može dotaknuti naše uši kako bi čule konkretne potrebe bližnjih. Potreban nam je netko tko može dotaknuti naš jezik kako bismo napokon razgovijetno progovorili jer neće nas spasiti neprestani sukobi sa onima koje uvijek iznova prepoznajemo kao stare neprijatelje. Neće nas spasiti oni koji više mrze zlo nego što ljube Dobro. Spasit će nas jedino oni koji žive Izaijino uvjerenje: ”Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, on sam hita da vas spasi!”

Dopustimo Bogu da nas dotakne

Tek čovjek kojega Bog dotakne, poput gluhog mucavca iz evanđelja, može vidjeti bolji svijet i napokon ga započeti ostvarivati. Takav čovjek ne može podnijeti da kršćanstvo od one pokretačke snage koja hrabro gleda u budućnost i svijet čini boljim – prelazi u ono što mu je najudaljenije – u čistu formalnost koja se vrti u starim problemima.

Dopustimo li Kristu da i nas dotakne i da nas ozdravi, mi ćemo se pretvoriti one druge, one koji su  shvatili i prihvatili Isusovu poruku te surađuju s njim. Surađuju na način da mu dovede druge, koji su još uvijek svezanog jezika i gluhi. U prvom redu pozvani smo biti solidarni s današnjim čovjekom. Za prošlost ne odgovaramo mi. Za budućnost ćemo odgovarati.

Napisao: don Miroslav Rubić