Buba Mara: Svi smo mi Medo…

Moj pas laje. Laje glasno, oštro… para uši gore od freze u šest ujutro… Laje na susjedu, na vjetar, na otvaranje vrata, na šušanj lista… Laje kad vidi susjedovu mačku, dovikuje se s labradorom dvije kuće dalje i terijerom preko vrta… Ma… laje čim nama ukućanima čuje korake. Ako taj ne laje, onda spava… vjerojatno se umorio od piskanja, cijukanja i glumljenja pitbulla ili njemačkog ovčara.

Već sam vas upoznala s mojim malim mješancem pekenizera, maltezera i terijera. Sladak je kao šećer. Uvijek je čist zahvaljujući Gazdarici broj 1 (ta je i najviše kriva što je razmažen) i Gazdaricu broj 2 (mene) sluša zato što ga potajno šopam keksima. Sluša on kad mu kažemo da nam dođe ili da sjedne, zna biti poslušan, umiljat i sve… ali nemojte se zavarati… Čim skuži da može dati petama vjetra, sav autoritet pada u vodu.

Zovemo ga, obećajemo mu kekse, trčimo za njim… ali samo digne repinu i nestane kao da je u Looney Tunesima.

Vrati se taj kući, ne brinite… Ponaša se kao odmetnuti sin i upucava nam se očima većim od onih kod mačka iz Shreka… Prefrigano je to naše malo lajalo. Samo nakrivi glavu, ušima naprijed-natrag, malo cijukne i može dobiti što god želi.

U šetnji se on ponaša kao gazda. Ide ispred nas, vuče nas kao da je zlatni retriver (ovo je nekako uspio riješiti samo Gazda 3), laje dok ne obavi „posao“ po stupićima… priznajem, pristojno čeka dok kupimo njegov „posao“ oko tih stupića, ali što ga laje dok ne prođemo našu ulicu. Laje na svakog psa iza ograde. Pobjesni na njih toliko da ste uvjereni da tog ćuku nikako ne želite pomaziti i pretvori se u zvijer… caka je u tome što su drugi psi iza ograde pa smije. Podvio bi taj rep da nema nas kraj njega…

Moj ćuko je jedan ogromni zloćo, ali kad mi se skupi ispod nogu ili dovuče rutu iz kuhinje da se igram s njim… iskupi se za sve njegove mušice. Čak i za katastrofalno lajanje… Sladak je… što ću…

Moj mali ćuko ima sreću što ima ogroman vrt i (uglavnom) normalne susjede koji, također, imaju pse pa se nitko nikome zapravo (i opet uglavnom) ne smije žaliti. Svakako ima više sreće od jadnog Mede.

A Medo dragi… riješili su te po brzom postupku. Svaki pas je kriv što glasno laje – jer su PSI. To je kao da optužite susjede da preglasno laju. Netko može pilati drva u šest ujutro subotom, deset dana svaku noć do tri ujutro slaviti nadolazeće svatove, bušiti dvadeset dana bez prestanka… i nikome tužba. Zato pas, ako zalaje, dobije tužbu.

U redu… shvaćam da netko ne može spavati i da lajanje diže živce (imam i sama psa, događa se), ali to se riješi dogovorom, ne tužbom protiv jadnog Mede.

Činjenica da netko želi Medu kazneno progoniti nije toliko smiješna koliko to da je Medo brzo saznao svoju sudbinu. Postoje puno važniji predmeti na sudu od Mede. Nečiji ukradeni novci, nečiji kredit, zemljište, kuća, skrbništvo nad djetetom… a to su samo primjeri problema nas „običnih ljudi“… Sve to zaslužuje brzu presudu… no, nekako su Medo i nečiji uši bili važniji.

A jadnog Medu nisu ni pozvali za svjedoka. Trebao se izjasniti koliko glasno laje, ali ni to mu nije uspjelo jer tužiteljica nije htjela surađivati.

I sad ja gledam svoje lajalo koje nema pojma koliko je sretno. Ima ogroman vrt, puštamo ga u kuću, na balkon… dajemo mu da vuče tepihe i da pravi posteljinu od njih… Znam koliko čovjeku znači imati svog psa uz sebe i koliko pas voli svog čovjeka… I sad se pojavi osoba koja vam zbog ovih ili onih razloga želi naškoditi tom prijateljstvu…

Medo, ne daj se! Presuda još nije pravomoćna! Svi smo uz tebe!

SVI SMO MI MEDO!