Buba Mara: Što sam naučila u školi

Prvog dana škole sjećam se kao da je bio jučer. Mama me obukla u slatku haljinicu, nosila sam kikice i cipele na prozorčiće (još su bile popularne). Doma su me izljubili, baka mi je zaželjela puno petica i znanja. Stavila torbu veću od mene na leđa i mama me odvela u školu. Sjela sam u prvu klupu reda kraj zida. Učiteljica je pitala zna li tko neku pjesmicu, a ja sam se javila i izrecitirala (vjerujte mi na riječ) pjesmicu o bubamari.

Od tog dana u školi sam naučila pisati pisanim slovima (švrakopisom, u mom slučaju), tablicu množenja, engleski jezik, natucati njemački, da nije četri nego četiri, čitala sam o Rimskom carstvu, saznala da Zanzibar stvarno postoji… Shvatila sam da iz kemije najbolje učim alkohole, da fiziku baš i ne volim, ali da je teorija relativnosti zakon, pronašla sam se u hrvatskom i engleskom jeziku, Edgaru Allanu Poeu, Antunu Gustavu Matošu…

Također sam naučila da autoritete treba slušati, da je onaj iznad mene uvijek u pravu, da je važno biti kao svi drugi, da nema veze jesi li ti u pravu ili u krivu nego da je važno ono što većina misli da je istina… Ne slijediš li ova pravila, loše ćeš se provesti.

Shvatila sam da moju vrijednost određuje ocjena od 1 do 5. Naučila sam da ću u životu najbolje proći ako ponavljam za drugima – tako je položena i državna matura. Bubanje napamet po špranci tako je važnije od nečije stvarne sposobnosti da upiše fakultet i snađe se u životu – djeco, zapamtite to!

Naučila sam razliku između stalaktita i stalgmita, pa čak i zašto kukci mogu hodati po vodi, ali mnogo toga nisam naučila. Nisam naučila što je kamatna stopa, žiro ili tekući račun, zašto je zapravo loše ili dobro dignuti kredit… Nisam naučila kako napraviti nešto kod kuće – kao što je podmazati vrata kad škripe, zamijesiti kruh, kako se brinuti o cvijeću… Nisam naučila kako ravnopravno razgovarati s nekim ili kritički razmišljati (to se u tragovima moglo tek na faksu).

U školi sam postala informatički pismena, ali životno nepismena. Škola me povela da vidim muzeje po cijeloj Hrvatskoj, na natjecanja iz jezika i likovnog, ali nije pokazala kako se pobrinuti da plaća potraje cijeli mjesec. Škola me umjesto toga naučila da je u redu na udžbenike i torbu potrošiti cijelu plaću i da su matematika i fizika važnije od pjesama koje sam krišom pisala umjesto jednadžbi. Naučila me da klimam glavom, da sve treba biti kako jest i da vjerujem drugima da će se pobrinuti da meni bude dobro.

Škola je od mene stvorila visoko obrazovanog i poslušnog građanina. Bar je to htjela. Gotovo sve što me naučila odlučila sam odučiti, one korisne i lijepe stvari odlučila sam proučiti, a ono što me nije naučila, odlučila sam saznati. Istina je da škola traje cijeli život – jer se svakog dana učimo misliti i stvarati, učimo govoriti i učimo raditi.

Fora je znati zašto se metali šire i skupljaju kako se mijenja temperatura, ali još veća je fora to znati primijeniti u životu i biti svoja glava sa svojim mozgom.

Škola je život, ne samo učionica!