Buba Mara: …tobom se ponosi cila Neretva i Bjelovar…

 

 

„Slavonci pobijedili na Maratonu! Slavonci!!!“ viče neki lik od 15 godina u subotu navečer. Prelazi ulicu tamo kraj pomoćnog igrališta. Ide prema ekipi koja stoji kraj Golfa duje.

„Nije ti Bjelovar u Slavoniji!“ odgovara mu najstariji među njima, naslonjen na automobil. Vrti ključeve na kažiprstu.

„Da ‘di je?“ pita ga ovaj prvi.

„Tamo Bilogora. Moslavina.“

„Ista stvar! K’o da oni znaju šta je lađa. Maraton je naš!“

„Je, tvoj je. Aj ulazite! Svi su već na Jerkovcu!“ Pale Duju (sumporaču, kako bi se reklo) i drnda drnda kroz Sportsku i desno…

A ja i moj pas se pogledamo. Kratko zalaje kao da mi želi reći „Svašta!“ i nastavlja svoj kas prema hidrantu kraj gimnazijskog košarkaškog. Krenem i ja za njim. Nema mi druge, inače će mi cvilit’ na putu do doma.

Ali misli mi stalno idu na Bjelovarčane i Maraton. Je li Maraton zbilja samo naš? Znam samo da se zove Maraton lađa i da se vozi od Metkovića do Ploča. Da se natječe cijela Dolina i šire i da bi trebao biti jednako velik kao Sinjska alka.

Maknemo se nas dvoje od hidranta. „Čuj“ kaže mi ljubimac hodajuć’ ponosno kraj mene. „Imaš dva gledišta tu. Jedni kažu da bi Maraton lađa trebao biti samo za Neretvane i točka. Drugi tvrde da kad se već mogu natjecati i Australci i Amerikanci i Argentinci i Jamajčani i Japanci i svatko iz bilo kojeg kraja Hrvatske, susjednih država i Europske unije… Onda pusti likove iz Bjelovara da uživaju u pošteno zarađenoj pobjedi.“

„Nije ovo još gotovo, moj ti…“ kažem mu.

„Misliš da ne znam? Samo gledaj kako će svi dignuti nos i biti ljuti na Bjelovar. Jadni ljudi. Nemaju pojma u što su se uvalili. Znaš kako kažu – moš’ sudjelovat’, ali ne smiš’ pobjedit’!“

Elokventan je tu večer bio moj mali ćuko. Pokupio je sve najbolje osobine terijera, maltezera i pekenizera.

„Ali je li Maraton naš?“ pitam ja.

„E, ni to ti više ne znam otkad veslaju oko Korčule i na Jarunu. Neretvanska ti je samo lađa u zadnje.“

„Pa, ne bih se složila. To je samo promocija. Maraton se vozi na Neretvi, u njemu sudjeluju sva mjesta, gradovi i kvartovi iz Neretve. Maraton je naš! To je naša tradicija!“

„Aj, Maro, ne bubaj! Daj ti meni reci… ovi sa Sinjske alke… je li oni gađaju alku samo u Sinju ili po cijeloj Hrvatskoj.“

„Samo u Sinju“, kažem.

„Eto.“

„Ali i oni su se promovirali po cijeloj Hrvatskoj i vani. Pa Mižerja je pjevana u njihovoj nošnji!“

„To si znala samo ti i komentatori Eurosonga iz susjednih zemalja. Svi ostali su rekli da je nošnja iz Hrvatske. Alku nisu ni spomenuli. Isto tako kad su naši lađari veslali do Italije i po La Mancheu. Misliš da je Talijane, Francuze i Engleze zanimalo da je lađa iz Neretve? Kladim se da im je to bio obični traditional Croatian boat.“

Ja slušam i ne mogu vjerovati! Moj ćuko govori protiv veslanja lađom u inostranstvu!? „Ti bi sad da nisu veslali do Italije, Francuske i Engleske?!“

„Ne, ne… to je super. Ja sam za promociju, ali nije u tome stvar. Stvar je u tome da se svi vi Neretvani trebate spustiti na zemlju i odlučiti što želite postići s Maratonom. Je li Maraton međunarodno natjecanje? Regionalno? Državno? Lokalno? Sportsko ili turističko? Sve dok je sve to u jednom, Neretvani će biti ljuti na svakoga tko pobjedi na Maratonu, a nije iz Neretve.“

Ima pravo on, mislim ja. Već devetnaest godina se vesla Neretvom, a znaš mu samo start i cilj. Slike Maratona su prekrasne – puno lađa, zastava i ekipa u raznobojnim majicama. Ljudima se predstavlja kao jedna lijepa sportska manifestacija u kojoj je cijela Neretva ujedinjena, još kad netko uđe zajedno kroz cilj… ma milina… Zagrebeš i izađe cijeli niz problema.

„Znaš šta, moj ti…“ kažem ja mom dragom ćuki. Pogleda me. „Sljedeće godine okupi ti sve pse Neretve. Pozovite i koju mačku i hrčka da vas ne optuže za diskriminaciju i veslajte svoj Maraton. Bit ćete pametniji od nas ljudi.“

„I vježbat ćemo na nekom ribnjaku. Čujem da je to bolje od vježbanja na Neretvi.“