Glasne misli: Dva državna blagdana jedan do drugoga

Poštovani čitatelji, čestitam vam dva državna blagdana: „Dan antifašističke borbe“- 22. lipanj i „Dan državnosti Republike Hrvatske“- 25. lipanj!!! Baš zato što kalendarski stoje jedan uz drugoga, o njima ću „zajednički glasno razmišljati“.

Htio sam smisliti nešto pametno, ali ću ipak za uvod posuditi riječi naše Predsjednice koja u ovoj prigodi kaže: „Vođen idealima slobode i socijalne pravde, antifašistički pokret u Hrvatskoj se razvio kao nigdje u Europi – u odnosu na broj stanovnika Hrvatska je s oko 200.000 boraca potkraj Drugog svjetskog rata imala najmasovniji pokret otpora, podnijevši relativno najveće žrtve s oko 64.000 poginulih. Usporedo s oružanom borbom, na zasjedanjima ZAVNOH-a utrt je put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije. S državno-pravnom podlogom tada stečenom, hrvatski je narod pola stoljeća poslije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u Domovinskom ratu. Bio je to završetak naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost.“

Antifašistička borba je ušla i u Ustav Republike Hrvatske, tako da je zaista postala „državotvorna“ i možda su zato ova dva državna blagdana kalendarski tako blizu jedan drugome?! Zato i danas antifašisti naglašavaju i ponavljaju: „Da nije bilo antifašističke borbe, ne bi bilo ni Hrvatske države!“ Što reći na ovo? – Sjetim se dramske serije „Prosjaci i sinovi“ kad ono Matan susreće Šutu Maloga. Iznenađen Matan kako je Šute Mali završio škole i postao doktor: „Ma, vidiš li ti, Šute Mali, kako san te ja učinio čovikon! Da mene nije bilo, ne bi ti, Šute Mali, nikad doktur posta’!“ Sluša Šute Mali i ne može vjerovati što čuje: „Ma, što to govoriš, Matane? – A jesi li zaboravio, moj Matane, kako si me ono udarao, maltretirao i stalno me tjerao od sebe, a ti sad kažeš da si me učinio čovikom?“ „E pa jesan!“ – odvraća Matan – „Jerbo, da te ja nisan udara’ i ćera od sebe, ti bi osta u selu i bija bi isto šta i ja, osta bi prosjak i švercer, a ovako san te ja potra od sebi i učinio te dokturon! Pa vidiš li da san te ja čovikon učinio, je l’ tako?“ –Antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu mogu spojiti s hrvatskom državotvornošću, jer je antifašizam bio oslobodilački pokret protiv fašizma, nacizma i njihovih kvislinških saveznika, ali što ćemo s ovo gotovo pola stoljeća antifašizma poslije 2. svjetskog rata?! U ovom drugom stadiju odmah poslije rata antifašisti me podsjećaju na ovu priču o Matanu i Šuti Malom, jer kao da kažu: „Mi smo vas učinili državom. Jer da nije bilo nas, da vas nismo ovo pola stoljeća zatvarali, tukli, ubijali, da vam nismo zatirali nacionalni ponos i maltretirali vas, vi biste se opustili i ne biste nikad imali državu. Zasluga je  naša!“  Antifašisti su se žestoko borili protiv hrvatske državotvornosti – „Prije će Sava poteći uzvodno, nego li će Hrvati imati državu!“ (Tito) Zapadnoeuropski antifašisti su porazili fašizam i okrenuli se demokratskom višestranačju, a kod nas je Komunistička partija zlorabila narodnooslobodilački pokret, uspostavila jednu partiju i skoro 50 godina nastavila intenzivnu borbu protiv fašizma u formi obračuna s unutarnjim klasnim neprijateljem.

Antifašistička borba nije prestajala, sama pomisao na hrvatsku državotovornost bio je fašizam, klerofašizam, najveće zlo „protiv naših naroda i narodnosti“; zbog pjesme, zastave, riječi, društva… ljudi su završavali po zatvorima, šikanirani, proganjani, raseljavani… Ovaj period gotovo polustoljetne „antifašističke borbe“ od 1945. do 1990., koji je nanio mnogo zla hrvatskom nacionalnom biću, nitko pametan ne može spojiti s Danom državnosti RH!? –– Zbog mlađih generacija pokušat ću slikovito objasniti doprinos „antifašističke borbe“ od 1945. do 1990. u stvaranju Hrvatske države. Europsko je nogometno prvenstvo pa sam siguran da vam nije teško zamisliti ovu idiličnu obiteljsku sliku: sjedim ispred televizora u majici hrvatske nogometne reprezentacije s hrvatskim grbom na prsima, oko mene djeca također u majicama hrvatske reprezentacije s hrvatskim grbom na prsima, neki od njih imaju i hrvatske kape s hrvatskim grbom na sebi, u ruci držim (oprostite!) hrvatsku pivu, prije utakmice zapjevamo i Hrvatsku himnu „Lijepa naša domovino“, zapjevamo i hrvatsku službenu navijačku pjesmu „Lijepa li si!“, zapjevamo još jednu lijepu hrvatsku navijačku pjesmu „Kad pitaju me, zašto volim Hrvatsku“, navijamo za našu hrvatsku nogometnu reprezentaciju… Eh, sad stanimo! Napravimo kratku psihološku pauzu i usredotočimo se na slijedeću rečenicu: Da sam prije 1990. ovim istim riječima opisao ovu istu obiteljsku idiličnu sliku, bio bih od drugova antifašista tretiran kao fašist i kao klerofašist, kao domaći izdajnik, kao unutrašnji neprijatelj, kao ustaša i nacist, tako da bih logičkim slijedom završio u zatvoru ja, moja obitelj, bliža i daljnja rodbina i još dva-tri sela u blizini!

Dan je antifašističke borbe, prigoda da se cijeli civilizirani svijet danas sjeti antifašističke pobjede nad fašizmom. Svijet da, ali mi ne moramo, jer mi se čini kako kod nas antifašistička borba traje bez prekida već 70 godina! Mi smo stalno u toj borbi. Kad smo 1990. odlučili biti neovisni i imati svoju državu, rekli su nam da smo fašisti, nacisti, ustaše i krenuli su „antifašisti“ oružjem na nas i na našu državu, sa zvijezdom petokrakom  i s Armijom koja je čuvala tekovine antifašizma – taj „antifašizam“ nam je nanio mnogo zla, ali imamo svoju državu, neovisnu Hrvatsku! Hrvatska država je nastala na žrtvi i umiranju hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Demokracija i temeljne građanske vrijednosti uspostavljene su u Hrvatskoj tek nakon sloma komunizma i komunističkog antifašizma. Imamo Hrvatsku, imamo svoju državu, ali imamo i „sveprisutni antifašizam“, koji je u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj ušao u svoju treću fazu – u kojoj se antifašizam pokušava prikazati kao borba za ideale humanizma. Komunistički antifašizam samo oblači novo ruho, skida odijelo klasnih boraca protiv suverene države Hrvatske i protiv demokracije i oblači odijelo humanizma, tolerancije i međusobnog uvažavanja.

Danas je „antifašizam“ postao kao nova mitologija, nova/stara religija, umjesto vječne štafete „voljenom drugu Titu“, antifašisti su medijski predstavljeni kao primjer građanske uglađenosti i uljudbe; antifašisti su danas uvijek u pravu; bilo koji prosvjed na ulicama ne može proći bez antifašista; natpisi na transparentima šalju uvijek antifašističke poruke, bez obzira je li se prosvjeduje za Kurikularnu reformu, protiv vatikanskih ugovora, ili si u gay paradi, antifašisti su uvijek „na čelu kolone“, uvijek budni i spremni na borbu u suverenoj, neovisnoj Republici Hrvatskoj. Antifašizam postaje „svetinja“, idol kojemu se svi trebaju klanjati, neupitan i uvijek u pravu. Za biti „antifašist“ danas u državi Hrvatskoj, logično, trebaju ti fašisti, a njih je lako naći. Ako zatreba, ima ih na svakom koraku. Ima fašizma u pjesmama, ima na stadionima, ima kukastih križeva, ima u izjavama političara, ima opet i klerofašista koliko ti duša hoće, ima fašizma i kod političkih protivnika, ima u medijima, ima u grafitima po zidovima… „Svjedoci smo povampirene fašizacije društva“ – upozoravaju antifašisti! Kod nas antifašistička borba – očito je – nije prestala od ’45. Ostali su „čuvari jugoslavenskog kulturnog pamćenja“. Fašizam je kod nas postao – potreba. Danas je „fašizam“ pojam kojeg možeš primijeniti na svakoga tko ima drugačije mišljenje, pa i na ovo „glasno razmišljanje“ na hrvatskom Delta radiju u demokratskoj državi Hrvatskoj.

Naravno da sam gledao utakmicu Hrvatska-Španjolska i osjetio sreću i ponos do suza. Cijela Hrvatska je to gledala. I to je država Hrvatska! Pola stadiona je bilo u lijepim i prepoznatljivim hrvatskim dresovima s hrvatskim grbom na prsima i svijet je gledao veličanstvenu pobjedu Hrvatske. Ni kukasti križ na Poljudu, ni huligani aktivisti ne mogu ništa suverenoj državi Hrvatskoj! Na kraju opet povezujem naša dva državna blagdana: „Dan antifašističke borbe“ i „Dan državnosti“ – to su naši državni blagdani. Hrvati su antifašisti, svatko normalan je antifašist, antifašizam je povijesna vrijednost koji nas je spasio od velikog zla fašizma. Toga se uvijek trebamo sa zahvalnošću sjećati. Ali trebamo dobro razlikovati i druge totalitarizme, kao i komunistički antifašizam koji je pola stoljeća zatirao svaki nacionalni osjećaj u Hrvata, koji se borio protiv Hrvatske i naše želje za neovisnom državom, koji nam je nanio mnogo zla! – Uz Dan državnosti RH samo ću naglasiti: imamo državu, imamo našu Hrvatsku. Poštujmo sve žrtve, poštujmo sebe i svoju domovinu Hrvatsku!

Napisao: Vatroslav Vugdelija