Spalionica otpada

Jedan od glavnih problema suvremenog društva je pitanje otpada i njegovog zbrinjavanja.

U bilo kojem gradu bilo koje države suvremeni čovjek ne zna gdje bi i što bi s otpadom. Otpad je sirovina koju nitko ne želi u svojoj okolini jer je štetna za ljudsko zdravlje. Jedan od načina na koji se rješavamo otpada su spalionice. One ne samo da smanjuju površinu koja je potrebna za odlaganje već sam otpad koristi kako gorivo za proizvodnju električne energije. Spalionica nam omogućava da nekorisni otpad postane korisno gorivo. Polako se ove nedjelje u naše došašće uvukao i lik Ivana Krstitelja s pozivom na obraćenje. Pomalo je čudno govoriti o grijehu, o zlu, o propitkivanju svoje savjesti, o pokajanju, o obraćenju kada oko nas već danima trešte božićni napjevi, kada sa svih strana svjetlucaju ukrasi na božićnim jelkama. Pa tko to uistinu želi govoriti o grijehu i pokajanju baš sada? Ali ima netko tko želi. Bog.

Obraćenje

Originalna poruka Došašća nije „Božić dolazi s najljepšim pjesmama“, kako kaže pjesma, nego „Krist dolazi! Bog dolazi!“. A za Kristov dolazak potrebno je pripraviti put Gospodinu. A to onda znači poravnati staze i očistiti svoje srce od tolikih naslaga duhovnog otpada kojim ga je zatrpao ovaj svijet. A za to učiniti potrebno je pokajati se i obratiti se. I to je u biti Ivanova poruka. A mi se možda pitamo: “Zašto se moramo obratiti? Obraćenje, to je nešto što treba bezbožniku da postane kršćanin, što treba grešniku da postane pravednik, ali mi toga ne trebamo, mi smo već kršćani! Dakle mi smo ispravni”. A to nije istina. Kada tako razmišljamo ne shvaćamo da se upravo od te umišljenosti – da smo kršćani, da smo svi dobri, da smo ispravni – moramo obratiti: od pretpostavke da je, sve u svemu, dobro tako kako je i da ne trebamo nikakvog obraćenja.

“Pripravite put Gospodinu!”

Došašće nas poziva obaviti „dubinsko čišćenje“ svoga srca i napraviti u njemu mjesto za Krista. Nije to ni malo lako. Toliko je duhovnog otpada koji se je u nama nataložio da klasična sredstva čišćenja nisu više dovoljna. Priprema puta za Kristov dolazak, kao i priprema našeg srca za njegov boravak, puno je opsežnija od onog: „Bože, znaš žao mi je što sam griješio. Ne ću više. Idem ja sad dalje.“ To su ta „klasična sredstva čišćenja“. To su „alibi pokajanja“. Naslušali smo se mi takvih „isprika“ i „pokajanja“. Bezbroj. I što je poslije bilo? Ništa. Mi koji smo se „ispričavali“ i „kajali“ nastavili smo po starom. Do neke nove „isprike“, do nekog novog „pokajanja“. I tako stalno. Bez prestanka. Glas Ivana Krstitelja, koji viče u pustinji, još uvijek odjekuje u suvremenim pustinjama. A koje su to suvremene pustinje? To su zatvoreni umovi i tvrda srca. Taj glas potiče nas pitati se jesmo li stvarno na pravom putu, živeći po evanđelju. Danas kao i onda, on nas opominje riječima proroka Izaije: “Pripravite put Gospodinu!”.

To je hitni poziv da otvorimo srce i prihvatimo spasenje koje nam Bog neprestano, gotovo tvrdoglavo, nudi jer želi da svi budemo slobodni od ropstva grijehu. Samo je evanđelje kadro spaliti otpad u našem srcu i dati nam snage da živimo i donosimo plodove obraćenja.

Napisao: don Miroslav Rubić