Poštari besmisla

Smisao svačijeg postojanja i smisao života svakog čovjeka jest – biti sretan.

Mladi bračni par je uživao u igri sa svojim djetetom, prostim okom se vidi koliko se vole, a to odmah znači i da su sretni. Oboje su zaposleni, žive kod roditelja. Sve je to dobro, ali oni žele više, bolji posao, veće plaće, svoj stan … Nešto planiraju i razgovaraju o mogućem odlasku negdje vani pa će raditi i zaraditi u Njemačkoj ili u Irskoj… Dobro im je ovako, sretni su, vole se, ali žele da im bude još bolje. Jer ovo nema smisla i tko će ovako cijeli život uvijek „spajati kraj s krajem“. Gledajući sa strane može im se prigovoriti da „traže kruha povrh pogače“, da nema smisla ići u neizvjesnost tuđe zemlje i tuđeg neba, da su već ovdje sretni pa polako u ljubavi naprijed kroz život tu, na svome i među svojima. No, svatko ima svoje razloge i svatko bira svoj put. Ne tako davno naši očevi su išli na privremeni rad u zapadne zemlje i to je trajalo gotovo cijeli njihov radni vijek. Radili su teško i mukotrpno, daleko od svoje obitelji, bilo je puno odricanja, sagradili su kuće, školovali djecu… Je li im se to isplatilo, je li vrijedilo truda i godina i je li sve skupa imalo smisla?

Put ka boljem životu

U policijsku postaju dovedena je veća skupina migranata uhvaćena u ilegalnom prijelazu državne granice, među njima skoro polovica djece. Krenuli su iz daleke zemlje na put od nekoliko tisuća kilometara. Muka ih natjerala. Nemaju ništa. Imaju svoje živote, svoju djecu i predodžbu, odnosno nadu, da će im tamo gdje su krenuli biti bolje, jer gore im ne može biti. Gledajući sa strane može im se svašta prigovoriti: ima li smisla krenuti na tako dalek put i dovesti u opasnost živote svoje i svoje djece; gdje je tu odgovornost i uopće ima li smisla imati toliko djece, a ne možeš ih prehraniti i ne možeš se brinuti o njima; ima li smisla ići toliko daleko kad se možeš skloniti u susjednu državu koja je bliža tvojim navikama i tvome mentalitetu, tvojoj vjeri i tvojim uvjerenjima… No, oni nemaju ništa pa nemaju što ni izgubiti. I oni idu na zapad gdje je bolji standard, veće plaće i bolji život gdje će, nadaju se, biti sretniji. Hoće li im se ovaj put i ovaj napor isplatiti, hoće li ova muka i ovo poniženje na kraju imati smisla?

Pronalazak smisla postojanja

Svi mi nastojimo živjeti smisleno i očekujemo da sve što radimo bude smisleno, da naša nastojanja i naši napori imaju smisla – u smislu da nam olakšaju život i da nas čine sretnijima. Jer, ako je nešto besmisleno, ako radimo besmisleno, ako živimo besmisleno ne možemo onda očekivati sreću. Često čujemo ili sami kažemo: „To nema smisla!“, „Neću to raditi, jer to nema smisla!“, „To je besmisleno!“ – Uvijek je čovjek bio „tragač za smislom“. Ta intuitivna spoznaja da život ima smisla i da ga svatko može pronaći potvrđena je i brojnim istraživanjima koja su jasno pokazala da je svaki čovjek načelno sposoban naći smisao života i da je ta sposobnost neovisna o tome koje je životne dobi i kojeg spola, kakav mu je karakter i u kojoj se sredini nalazi, neovisna o inteligenciji ili o stupnju obrazovanja. Život ima smisao i zadržava ga do kraja. Nitko ne može reći drugome u čemu se sastoji smisao života. Svatko ga mora za sebe otkriti i preuzeti odgovornost da taj smisao i ostvari. U konačnici da bude sretan. Mogli bismo reći da je svakom čovjeku dano u zadatak „pronaći smisao svog postojanja“, dana mu je i sloboda pa slobodan bira hoće li prihvatiti tu zadaću ili neće; hoće li mu se sve učiniti preteškim, hoće li odmahnuti rukom i odustati, ili će prihvatiti odgovornost za svoj život i osmisliti ga.

Što je smisao i gdje ga tražiti i naći

Istraživanja su pokazala i veliku povezanost između čovjekova duševnog raspoloženja i otpornosti njegova organizma. Kad čovjek odustane od traženja smisla, kad „digne ruke od života“ i kaže: „Što ja imam više od života, osim čekati smrt?“, kad izgubi volju za životom, kad nema više ni vjere ni povjerenja, tada se i njegov organizam „predaje“ i lakše podliježe bolestima. Mnogi ljudi ne vide smisao ni svog ni tuđeg postojanja i ne prepoznaju vrijednost života, ali, eto, žive i gledaju da im bude lakše, ugodnije i da nekako prežive život. Što je smisao i gdje ga tražiti i naći – to su pitanja koja je čovjek postavljao kroz cijelu povijest. Mnogi su filozofi, književnici, teolozi i drugi učenjaci i mudraci tijekom povijesti raspravljali o ovoj tematici i pokušali odgovoriti na pitanja o smislu čovjeka i života. Tako su Stoici (Seneka, Epiktet, Marko Aurelije…) vjerovali u mnogo bogova, ali i u jednu stvaralačku snagu, koju su nazivali logos. Naučavali su da je važan razum jer on može dati smisao svemu. Najvažnije je razumno shvatiti, tj. stoički podnijeti sve životne nedaće i svako zlo pa će nesreća biti manja. Epikurejci (Epikur) su naučavali da je jedini smisao života u uživanju, ali ne takvom poslije kojeg će se ljudi kajati. Smisao života je biti sretan, a patnja i bol su besmisleni. Poslije smrti nema ničega. Poznata je njegova rečenica: „Dok smo mi živi, nema smrti, a kad nastupi smrt, tada više nema nas.“

Mnoga rješenja

Hedonisti (Aristip) također vide smisao u uživanju jer onaj tko tako veselo pristupa životu bit će oslobođen od mnogo životnih problema. Maniheizam naučava da postoje dva boga: bog dobra i bog zla; da i čovjek ima dvije duše: dobru i zlu, a smisao je da čovjek mora puno postiti, moliti i mučiti se da bi dobra strana pobijedila zlu stranu. Tu je teizam (kršćanstvo, židovstvo, islam, budizam, hinduizam…), tj. vjerovanje da se bog ili neko božanstvo brinu za svijet i za čovjeka i otuda mu i smisao. Ateizam (humanistički, znanstveni, praktični sve do antiteizma) koji tvrdi da nema boga, da poslije smrti nema ničega, da čovjeka treba cijeniti kao boga. Marksizam naučava da bog ne postoji, a vjera je opijum za narode. Po marksizmu je vrijedno samo ono što je materijalno, a duhovno je nebitno. Patnja i bol nemaju smisla, a poslije smrti nema ničega. Tu je i nihilizam (Nietzsche – „Bog je mrtav!“) koji tvrdi da su moral i religije bezvrijedni te da poslije ovog života nema ništa (nihil = ništa). Egzistencijalisti (Sartre, Camus) gledaju na život kao na muku, bez ikakve radosti i želje za idealima, čovjek je kao stranac bačen u ovaj svijet. Boga nema i zato ne može pružiti čovjeku nikakvu radost ni smisao. Na kraju i kršćanstvo koje naučava vjeru u Boga Stvoritelja svijeta i čovjeka; kršćanstvo naučava da svaki život ima smisao, čovjek je stvoren na sliku Božju; i patnja i bolest i nesreće nisu besmisleni, jer dobivaju smisao, otkupljene su Kristovom smrću na križu te svoj konačni smisao nalazi u vječnom životu.

Život je vječno traganje

Ne treba naglašavati kako su ljudi uvijek pa tako i danas imali i zastupali drugačije poglede na pitanje smisla: od teističkog, točnije, kršćanskog koji tvrdi da objektivni smisao postoji ako postoji Bog pa do naturalističkog koji tvrdi da ne postoji Bog pa ni objektivni smisao, te je na čovjeku da osmisli svoj smisao. Opet smo na početku, opet je ostao zadatak da svaki čovjek bude tragač za svojim smislom. U kaosu svakodnevnog života, u općoj jurnjavi za boljim životnim standardom, za imati više i živjeti bolje, u očitoj otuđenosti i preočitoj površnosti – čovjek i danas traži smisao. Oscar Wilde kaže da smo svi mi u blatu života, samo neki gledaju u zvijezde. Život je vječno traganje, traganje za smislom, bez obzira na blato. Viktor Frankl je napisao knjigu „Čovjekovo traganje za smislom“, u kojoj opisuje svoja iskustva iz koncentracijskog logora gdje je doživio nezamislive patnje, ali sve to ga je dovelo do otkrića logoterapije – liječenja smislom. Svatko može u svakoj životnoj situaciji pronaći smisao.

Komadić zrcala

Kad je profesor završio s predavanjem ostao je  iznenađen kad ga je jedan od studenata upitao: “Profesore, koji je smisao života?” Neki od studenata koji su već počeli izlaziti podsmjehivali su se. Zatečen, profesor je shvatio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa reče: “Odgovorit ću vam.” Posegne u džep i izvuče novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započne svoju priču: “Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne prostorije na sjevernoj strani zgrada… Kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj veličini. Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema. Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.”

Poštar (be)smisla

Ne znam koliko ima smisla dalje nastaviti razmišljati o smislu? Svatko od nas je tragač za svojim smislom. Kako živimo i kako osmišljavamo svoj život, to neka svatko za sebe otkrije i sebi odgovori. Je li vjeruješ i smisao svog života nalaziš u Bogu pa lakše podnosiš sve životne nedaće i vjeruješ u vječni život; ili sam tražiš smisao svome smislu, bez Boga, bez vjere u život poslije smrti, gledajući da smisao nađeš u materijalnim dobrima, u što boljem standardu i u uživanju. Vjekoslav Bajsić, filozof, teolog, kršćanski evolucionist, lijepo se nadovezuje na ovo razmišljanje o smislu, zapravo, ulazi u samu srž pitanja smisla čovjeka i njegovog života: „Čovjek se čisto biološki promatran, može doimati kao poštar besmisla, jer se čini kao da je izabran samo za to da prenese dalje genetičku informaciju, a ona opet ne sadrži nijedan drugi naputak, osim onaj kako da se ona dalje prenese, što se pretvara u neku vrstu lančanog pisma. No, ako svijet, i čovjeka u njemu, shvatimo više kao „razmišljanje“ usmjereno prema bitku, tako da svaki trenutak razvitka prima svoj smisao po božanskome ‘da’, tada je i svaki pojedinac beskrajno više negoli poštar besmisla.“

Na kraju, ovu sržnu misao stavljam u pitanje: Je li čovjek, jesmo li mi ljudi stvoreni samo kao prenositelji gena. Je li naša jedina zadaća i jedini smisao našeg života na ovoj zemlji razmnožavati se i prenositi gene? Ili je svaki pojedinac, ili smo svi mi beskrajno više od običnih poštara besmisla?

Napisao: Vatroslav Vugdelija