Nije dobro da čovjek bude sam

S vremena na vrijeme postoje životni trenuci kada ljudi požele biti sami, ali usamljenost je jedna od ljudskih situacija koju svi želimo izbjeći. Unatoč umreženosti i svim mogućim sredstvima moderne komunikacije mnogi ljudi pate od usamljenosti.

Možemo reći da je usamljenost tužna realnost modernog života. Usamljenost može biti i velika prijetnja ljudskom zdravlju. Prema nekim istraživanjima usamljenost povećava rizik od srčanih bolesti, dijabetesa, raka i drugih bolesti. Velika Britanija je početkom ove godine čak osnovala ministarstvo za usamljene. Samoća je osjećaj s kojim se ponekad vrlo teško nositi. Ne postoji osoba koja se barem nekoliko puta u životu nije osjećala usamljenom.

Želja za zajedništvom

Ljudskom biću upisana je želja za zajedništvom. Prvi problem koji se pojavio u Edenskom vrtu jest čovjekova samoća. Nema nikoga tko bi mogao biti dovoljan sam sebi, tko može biti sretan sam. Čak ni raj zemaljski tu nije mogao ništa promijeniti, nije mogao muškarcu nadomjestiti manjak žene! Sam Bog zaključuje kako nije dobro da čovjek bude sam. Da bi živio u punini, čovjek treba stupati u odnose. Imati naspram sebe osobu i ući u odnos s njom pripada samoj biti čovjekovog postojanja. To nas na čini živima.

Krist ove nedjelje ustaje u obranu bračnog, nerazrješivog zajedništva i vraća nas na same početke, na izvorni Božji naum o zajedništvu.  „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku“ – otac je onaj koji daje sigurnost, a majka pruža bezuvjetnu ljubav – „da prione uza svoju ženu“. Zanimljivo, Isus ispušta dio koji govori o plodnosti. Za Isusa je važno ujedinjenje muškaraca i žene, ujedinjenje koje ih čini jedno: „i dvoje njih bit će jedno tijelo“. Isus govori o dvije osobe koje jedna u drugoj pronalaze zaštitu, sigurnost puno veću od one koju je pružao otac ili veću ljubav od one majčine. Posljedica je: „Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo.“ I zaključuje: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ osobe se mogu razdijeliti, no ako postanu jedno, nerazdjeljivi su jer bi u suprotnom to bilo osakaćenje.

Razdvajanje

Bog je htio da muškarac i žena hode zajedno, da se daruju jedno drugom. On želi da njih dvoje više i ne budu dvoje nego jedno tijelo. Međutim umjesto toga imamo da, nakon pojave grijeha, sve ide u obrnutom smjeru – na kraju će svatko postati dvoje, umjesto dvoje jedno. Grijeh ima za posljedicu neslogu, razdvajanje i raspadanje. Bog sanja o jedinstvu jer on je jedinstvo. Kad je Bog pred čovjeka stavio instituciju braka, stavio ju je zbog sna o vječnoj i nerazdvojnoj ljubavi!

Život u braku, obitelji ili bilo kojoj drugoj zajednici nije ni malo lagan, ali satkan je od svakodnevnih malih detalja. Ona zajednica koja obraća pažnju na male detalje, na male znakove ljubavi, u kojoj se članovi uzajamno brinu jedni o drugima, mjesto je u kojem prebiva Uskrsli. Ako živimo izolirani teško je boriti se protiv vlastite grešnosti i đavolskih napasti, kao i protiv sebičnog svijeta. Naše posvećivanje je hod u zajedništvu. Živjeti i raditi s drugima je bez sumnje put duhovnog rasta.

Napisao: don Miroslav Rubić