Kako (p)ostati Božji prijatelj

Prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatiju i povjerenje. Osobe u prijateljskom odnosu se nazivaju “prijatelj” ili “prijateljica”.

Pojam se uobičajeno odnosi na osobe koje nisu u obiteljskoj vezi. Prijateljstvo se temelji na ljubavi, povjerenju i međusobnom uvažavanju. Prijateljska veza se “sklapa”, a ako ide prema kraju, “hladi” se. Prijatelj ili prijateljica je osoba s kojom provodimo puno vremena, to je netko s kim dijelim čitavi svoj život.

Možemo li sebe nazivati Božjim prijateljima?

Ove nedjelje slušamo početak evanđelja po Luki koje je naslovljeno na Teofila. Luka je, kako nam on sam piše, ispitivao o istinitosti događaja koji su se dogodili među njima, kako bi Teofila, uvjerio u pouzdanost svega čemu je poučen. Tko je Teofil? Teofil, kada se prevede s grčkoj jezika znači prijatelj Božji. Dakle može biti konkretna povijesna osoba, a može biti svatko od nas, današnjih ljudi, tko se trudi biti Božji prijatelj.

Možemo li sebe nazivati Božjim prijateljima? Konkretnije, možemo li reći da prema Isusu gajimo prijateljske osjećaje? Osjećamo li prema Isusu simpatiju, imamo li povjerenja i ljubavi prema njemu, uvažavamo li ga kao što on uvažava nas? Za sv. Luku, svaki onaj koji je istinski prijatelj Božji, pomazan je Duhom Gospodnjim i kao takav, on ima određeno poslanje od Oca nebeskog u ovome svijetu.

“On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.”

Krist nas možda više no ikad poziva živjeti kao pomazanici Gospodnji. Pozvani smo nositi riječi i geste utjehe siromasima, proglasiti oslobođenje onima koji su bačeni u okove novih ropstava suvremenog društva, vratiti vid onima koji više ne vide, jer su prignuti nad same sebe i gledaju samo na sebe, te vratiti dostojanstvo onima kojima je oduzeto ili koje možda mi oduzimamo.

Živimo li kao Božji prijatelji?

Isusovo propovijedanje postaje ponovno vidljivo u odgovorima vjere koje je kršćanin svojim svjedočenjem pozvan pružiti. Kristu nije toliko važno osjećamo li se mi kao Božji prijatelji, već živimo li tako. Jesmo li pomagali drugima kada ih je mučila sumnja koja ih je tjerala u očaj i koja je često izvor samoće; jesmo li bili blizu onome koji je sam i žalostan; jesmo li oprostili onome koji nas je uvrijedio; jesmo li strpljivi s drugima kao što je Bog strpljiv s nama; jesmo li druge povjeravali Gospodinu u našim molitvama… Ili kako je rekao sv. Pavao: mi smo svi udovi jednoga tijela – Kristove Crkve.  I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.

Jednostavnije rečeno, evanđelje nas poziva da živimo i da iskazujemo milosrđe. Tko iskazuje milosrđe taj živi radosno. Samo taj i takav je istinski prijatelj Božji.

Napisao: don Miroslav Rubić