Kako biti velik?

Uz imena mnogih ratnika, kraljeva i careva, državnika i špijuna, proroka i osvajača, znanstvenika i pjesnika, istraživača i slikara, filozofa i glumaca stoji epitet velik. Velikim ljudima mnogi zavide. Mnogi misle da njihov uspjeh može i zasjeniti samo sunce. Mnogi od njih se drže i većima od Boga. Od spomena na velike ljude mnogi zadrhte i dive im se.

Postoje i mali ljudi koji cijeloga života ostanu mali. Bez nekog zapaženog uspjeha, bez dobre karijere, bez nekog naročitog dara. Nemaju ime koje odzvanja u oblacima ili koje skuplja prašinu na koricama knjige. Njih se mnogi neće sjećati niti će im ime biti na nekom spomeniku povijesti. Biti velik, ostaviti neki trag za povijest skrivena je želja mnogih ljudi od malih nogu. Neki je s vremenom i godinama prerastu i pomire se sa svojom običnošću i malenošću.

“Veliki ljudi ljube druge”

Biti velik je epitet koji nije nepoznat ni evanđelju. Sam Krist npr. sv. Ivana Krstitelja naziva ne velikim, nego najvećim rođenim od žene. Veličina, ona evanđeoska i ova svjetska se uvelike razlikuju. Ove nedjelje učenici šetaju s Kristom, dakle šetaju uz samoga Boga, a među sobom raspravljaju tko je među njima najveći. Ne primjećuju da je Najveći uz njih. U njima se događa unutarnji sukob evanđeoske i ljudske veličine. Krist im daje uputu za veličinu, kako postati velik: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! Na prvi pogled poprilično jednostavno. I u nama, danas, još uvijek vlada zbunjenost i pitanje tko je najveći. Sljedeći Kristovu uputu možemo poprilično dobro uočiti male, a tako velike ljude. „Mali ljudi ljube sebe. Iznad svega. Veliki ljudi ljube druge. Više nego sebe. Još veći ljube druge i svijet. I zaborave sebe. Najveći ljube druge, svijet i Boga. Boga iznad svega. Mali se ljudi bave sobom. Veliki ljudi sebe posvete drugomu. Mali ljudi o sebi pričaju velike priče. Veliki ljudi nestanu u svojim pričama. Mali ljudi svoje priče počinju sobom. Veliki ljudi šute o sebi. Mali ljudi imaju mnoštvo savjeta. Znaju sve o braku i kada nisu u njemu. I o svećenicima i redovnicima. Čak i onda kada im brkaju boje, imena i izgled habita. Znaju sve o politici i kada ne razlikuju što je lijevo, a što desno. Mali ljudi znaju kako drugi trebaju živjeti. Veliki ljudi znaju svoje neznanje. Mali ljudi od mnoštva svojih riječi ne stignu učiti ili čuti. Veliki ljudi imaju velike uši. Mali ljudi istražuju po tuđim životima. Kopaju, uhode, vrebaju, prisluškuju, tračaju. Mali ljudi, sitni ljudi, neljudi. Veliki ljudi traže veliko o drugome, o svijetu i o Bogu. Traže i nađu. Veliki ljudi u malom otkriju veliko. Mali ljudi umanjuju veliko. Drugi su im nevažni, svijet im je nesavršen, Bog im je nepravedan. Mali ljudi, sitni ljudi, neljudi. Kako je dobro naići na nekoga malog, a velikoga, na maloga brata velike duše, na dovoljno maloga da u nj stane Beskonačni!“ (f. A. V.)

Biti čovjek jedina je titula koju imamo. Štogod radili, te bili ili ne bili na nekom velikom položaju, sačuvajmo u sebi ljudskost.  Samo tako možemo (p)ostati veliki.

Napisao: don Miroslav Rubić