IN MEMORIAM- „Najdraža liječnice, hvala Vam što ste 40 godina čuvali naš grad“

Sjedila je u prvim redovima Gradskog kulturnog središta. U ruci je čvrsto držala cvijeće, a na licu osmijeh. Teško je procijeniti je li se tada više smijala jer su joj u glavi prolazile slike njenih malih pacijenata koji su je netom prije, na zaista poseban način otpratili u zasluženu mirovinu ili zbog ponosa na kolegu, dr. Krmeka, koji je metkovskom zdravstvu dao jednako velik doprinos kao i ona te se u ime svih dobitnika nagrada Grada Metkovića obratio okupljenima.  U tom trenutku bila je sretna- i to je najvažnije!

Taj trenutak bila je prošlogodišnja Svečana sjednica Grada Metkovića na kojoj joj je dodijeljena nagrada za poseban doprinos zdravstvu. Trenutak kada smo, kroz svoj novinarski rad posljednji put vidjeli dr. Rasemu Bubicu.

Teško je pronaći riječi kojima bi mogli opisati sve ono što je ona napravila za zdravstvenu zaštitu najmlađih, u svom radnom vijeku koji je trajao 40 godina. Vjerojatno ni najljepše riječi svijeta ne mogu opisati što jednom roditelju znači kada pedijatricu svoga djeteta može nazvati u svako doba dana ili noći. Vjerojatno ni najljepše riječi svijeta ne mogu opisati što djetetu znači kada mu se pedijatrica sjeti imena, a on već godinama nije njen pacijent. Naprotiv, već je na fakultetu. Već joj je doveo svoje dijete na pregled. Vjerojatno ni najljepše riječi svijeta ne mogu opisati odnos dr. Raseme i njenih 10 tisuća malih pacijenata, na koje nikada nije gledala samo kao pacijente. Dapače, gledala ih je kao nekoga svoga. Sudjelovala je u njihovom putu kroz život u kojem oni traže nekoga svoga. Čuvala ih je. Bila je njihova stijena za skrivanje kada su sreli oluju. Oni su bili njena stijena za skrivanje kada bi srela oluju.

Da, teško je pronaći riječi kojima bi se oprostili od dr. Raseme Bubice. Zbog toga ovaj In memoriam završavamo njenim riječima. Riječima koje nam je govorila u posljednjem razgovoru za Radio Delta. Snimljen je 2018. godine, kada smo je ugostili povodom Dana žena.

Počivajte u miru najdraža liječnice. Hvala vam što ste 40 godina čuvali naš grad. Metković vas neće zaboraviti. Neće to dozvoliti Goga, Ivana, Marija, Nikolina, Ana, Valentina, Jelena. Neće to dozvoliti ni tisuće drugih majki danas velikih ljudi, koji su uz vas vidjeli kako izgleda veliki čovjek.

„Medicinu bi trebali upisivati ljudi koji su dobro procijenili sebe jer je ovo iscrpljujući i odgovoran posao koji, osim rada s djecom, zahtjeva i rad s roditeljima. Bilo je i teških situacija kada sam poželjela odustati, ali kad idete s ljubavlju na posao, sve se može podnijeti. Teške situacije se jednostavno moraju ostaviti iza sebe i posvetiti se novom pacijentu. Uz djecu je sve itekako lakše jer su ona najiskrenija i najljepša bića i najdraže mi je kad, slušajući njihovo srce, ne čujem ono lupanje, koje je posljedica straha. Tada znam da mi vjeruju“, kazala je dr. Bubica te dodala kako joj je od prvog radnog dana bilo najvažnije pružiti osmjeh djeci, a tako će ističe, ostati sve do mirovine. (dr. Rasema Bubica, Radio Delta, 08. ožujka, 2018.)