I sa’ mi je ža’

Jedna od gorućih tema prošlih tjedan dana je iznimno pristojna teta u vrtiću koja je pred djecom koristila jednako pristojne riječi koje je vrlo teško ponoviti u uljudnom društvu.

Gospođa odgajiteljica sada se duboko kaje s isprikom da je video snimila prije pola godine i da se radilo o internoj šali, da voli djecu i da shvaća da je duboko pogriješila.

No, to ne mijenja činjenicu da je dijete prišlo teti zbog nečega što je u njegovoj dječjoj glavici bilo zbilja važno, a da je od osobe od povjerenja dobio odgovor „Bog te po*ra!“

Može teti biti žao, ali kako teta, koja je sigurno morala položiti psihologiju i pedagogiju, može djetetu i u šali reći nešto takvo. Dijete ne zna da je riječ o šali. A djeca pamte i više nego što odrasli misle.

Sigurna sam da svatko tko ovo čita ima bar jednu uspomenu iz vrtićkog doba, nešto što ih je ili očaralo ili duboko povrijedilo. Sigurna sam da se mnogi iz prve ruke sjećaju kad im je teta pohvalila crtež, naučila ih vrijednu lekciju koje pamte i danas, pa se tako sjećaju i kad je učinila nešto loše, bilo da ih je pucnula po guzi kad su bili zločesti (iz prve ruke znam da je toga bilo još početkom devedesetih), bilo da im nije htjela dati trešnje za nacrtan rad jer nije voljela njihove roditelje, bilo da su djetetu oduzeli lutku s kojom je emocionano vezano samo zato jer ne može spavati… bilo da su gledale sapunice natakarene oko djetetovog kreveta i tom istom djetetu prekrivale glavu lancunom da zaspe… Sve to dijete, koliko god nevažno se nekom činilo, pamti… a pamtit će i psovku tete jer je tražilo igračku, pa i to da im kroz nepristojan način kažu da idu doma…

Svatko normalan će se naježiti na riječi odgajateljice jer svatko normalan zna koliko su krive, bez obzira na navodnu šalu. Gospođi je sad žao. Vjerujem da jest, ali lako je žaliti kad napraviš nepromišljenu glupost, a pogotovo kad te ulove.

Čini li vam se da spomenutu odgojiteljicu mrzim? Ne. Žalim je. Žalim je jer unatoč svom obrazovanju nije imala dovoljno urođenog zaštitničkog odnosa prema djeci i zdravog razuma da se ne šali pred djecom na takav način. Žalim je jer se dogodilo nešto što će je obilježiti za cijeli život čak i da sad stekne dozu osjećaja za ono što ne treba reći ni pred odraslima, a kamo li pred djecom. Ne samo da je javno linčovana, već je kao odgajateljica izgubila povjerenje roditelja, odgojne ustanove, osoba u svojoj struci, a, vjerujte mi, i djece…

Napisala: Marija Jeramaz