Hrvoje Medak – najtrofejniji lađar

„Mislim da sam veslat naučio tek nekoliko dana nakon što sam se rodio. Cijeli život sam u lađi i puno toga sam prošao, ali mogu reći da mi je jedan od najtežih dana bio dan Maratona lađa koji nisam veslao. Tada sam se nakon 15 godina odlučio oprostiti, ali ipak nisam izdržao i već sljedeće godine ponovo sam zaveslao“, kazao nam je  Hrvoje Medak- najtrofejniji veslač Maratona lađa.

Kapetan Gusara iz Komina, ove će godine po 19. put zaploviti stazom od Metkovića do Ploča. U dosadašnjih 18 nastupa, osvojio je 16 medalja od čega 7 zlatnih, 6 srebrenih i 3 brončane. Prvi Maraton odveslao je sa 22 godine, a bio je i  među neretvanskim gusarima koji su, sad već davne 1998. godine sudjelovali na prvom Maratonu.

„Taj prvi start bio je neopisiv. Sjećam se da je sve ispalo spontano. Za nastup na Maratonu odlučili smo se u posljednji trenutak i sa jednim treningom od pola sata, osvojili smo srebro. Taj dan se probudila jedna nova emocija koja traje već 20 godina“, ističe Medak.

Bez žrtve nema uspjeha

Kako je s godinama Maraton lađa rastao, tako su se pojačavale i pripreme. Na suvremenom Maratonu pojedine ekipe pripremaju se cijelu godinu, što utječe na njihove privatne obveze. Ipak, Medak ističe kako se čovjek za sve velike životne rezultate treba žrtvovati.

„Na pripreme nas nitko ne tjera. Svi smo svjesni da bez žrtve nema uspjeha. Zadovoljan sam kako se razvija manifestacija, ali nisam zadovoljan interesom mladih momaka za veslanje. Oni danas imaju brz način života. Draže im je vrijeme provoditi na Internetu i po kafićima i toga se teško odriču. Sve govori činjenica kako u Kominu vesla samo 5 momaka iz Komina. Za mene je to tragedija i znak da se nešto mora mijenjati ukoliko želimo da Maraton živi i dalje“, naglasio je Medak.

Ipak, ističe kako je ovogodišnjom ekipom izrazito zadovoljan. Iako je kapetan koji po potrebi sjeda na bilo koju poziciju u lađi, naglašava kako je za konačni uspjeh potrebna složnost ekipe koja kod Kominjana nikad ne nedostaje.

Godine u lađi donijele su mu mnogo uspomena i posebnih trenutaka. Ističe kako je svaki Maraton po nečemu poseban ali jedna medalja ipak bi bila najdraža.

„Otkrit ću vam tajnu. Najslađa medalja bila bi ovogodišnja. Osvojit medalju, a posebno zlatnu, na jubilarnom Maratonu lađa, bilo bi posebno zadovoljstvo. Možda i zato što svemu dođe kraj, a ja nekako osjećam da je ovo moj posljednji Maraton. Ali tko zna što se može dogoditi dogodine. Najvažnije je da smo dobra ekipa i da ta 2 sata ginemo na Neretvi. Na taj način nećemo se postidjet bilo kojeg plasmana“, istaknuo je Medak.

Foto: Viktor Zelić