Gdje si bio ’91.?

Često znamo čuti, u našim razgovorima, kako se nekome pružila životnu priliku. Mnogi od nas bi se složili kako se one prave, životne prilike pružaju samo jednom u životu.

Svaka prilika u životu je jedinstvena. Nijedna se ne ponavlja! Bilo da se radilo o malim svakodnevnim stvarima tipa otići na izlet, u kino ili na neko dobro i zabavno druženje ili o nekim velikim povijesnim kao prilika za riješiti životnu egzistenciju, osnovati obitelj i brak, stvoriti državu. Kada propustimo iskoristiti priliku u životu osjećamo žaljenje. Što je prilika bila veća i naše žaljenje je veće. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i pravo reagirati je izuzetno važno jer savjest nas često proganja kako smo reagirali u ključnim situacijama života. Jedno od najčešćih pitanja koje se među Hrvatima pretvorilo u uobičajenu šalu jest “Gdje si bio/bila ’91.?”.

Pitanje na neki način ismijava potrebu političara da se, kuneći se u važnost gledanja u budućnost, svako malo i dalje pozivaju na ratnu prošlost. Dokazuju svoje domoljublje i poštenje u sadašnjosti živeći u prošlosti.

Životna prilika

Ove nedjelje apostoli su zaključani u dvorani posljednje večere i u strahu su od Židova. Osim što ih je strah zatvorio u sobu, zasigurno je i grižnja savjesti činila svoje. Možda su i oni imali žaljenje jer u ključnim trenutcima, kada se lomio ne samo život, nego i povijest čovječanstva nisu bili na pravom mjestu već su pobjegli. Propustili su priliku. Govoreći današnjim političkim i društvenim rječnikom nisu nigdje bili te ključne 91.

Svi su zatvoreni i u strahu. Iako su tog jutra primili radosnu vijest od Marije Magdalene da je Krist živ i dalje ostaju zatvoreni. Isus dolazi u staje u sredinu. Ne tek geometrijsku, već sredinu njihovih srdaca. I dijeli im prvi plod uskrsnuća: Mir vama. Mir je posljedica susreta i života s Kristom. Pokazuje im ruke i bok. To su putovi po kojima je mir došao. Po ljubavi koja ljubi do kraja. Svi su bili tu osim jednoga. Tome. On nije bio tu. Može biti zanimljivo zapitati se zašto nije bio s učenicima kad se Isus ukazao. Vjerojatno mu je svega bilo dosta.

Bez Isusa svi drugi su mu bili suvišni. Možda je šetao ulicama Jeruzalema po kojima je hodao uz Krista. Možda mu se činilo da je nestao sav mir i radost koju je osjećao. Možda je u nekoj od gostionica utapao tugu u piću. Možda se sramio svoga kukavičluka pa nije mogao pogledati drugima u oči. Baš zbog te goleme tuge zvučalo mu je nevjerojatno što učenici govore. Možemo samo zamisliti kako je izgledalo kada su učenici puni oduševljenja govorili o svome iskustvu s Uskrslim. Toma im se možda rugao, nazivao ih fanaticima, zanesenjacima. Oni su ga možda doživljavali kao heretika ili izroda u obitelji.

Bilo kako bilo Isus, nakon osam dana, ponovno dolazi, ovaj put baš zbog Tome. Znao je za njegovu patnju i dubinu njegova razočaranja. „Dodirni rane i osvjedoči se…“ kao da mu je htio reći da su ove rane izvor tvoga života.

Toma daje najbolju ispovijest vjere: Gospodin moj i Bog moj. Ponavlja dvaput to moj. Jer je u Isus sve njegovo i radost i mir i budućnost. Oni koji tako povjeruju u njega imaju život u Imenu njegovu. Kod Boga ne postoji jedna životna prilika. Bog nam je pruža iz dana u dan. Na nama je da se usudimo prihvatiti je.

Piše: don Miroslav Rubić