• Nekategorizirano

Buba Mara: Išta novog?

Autor: na 29. rujna 2016.

„Ajme! Pa otkad nismo sjeli na kavu!“ kaže smeđa prija svojoj crnoj priji. Sjedaju za stol jednog kafića u Sportskoj.

„A jeee… Mislim da ima dva tjedna! Nikako vremena!“

„Ajme, da znaš da mi je drago što smo sjeli ovdje. Zasitila sam se onih istih ljudi tamo.“

„Je… je… Sigurna sam da je tamo ona Darkova. Joj što je ne mogu smislit’!“

„Totalno, ej…“

Konobar stiže do stola. „Djevojke,  što ćete?“

Njih dvije namjeste osmjeh. „A stvarno ste brzo stigli!“ crna će. „Može meni jedna bijela?“

„Može i meni.“

„U redu!“ reče konobar i otiđe do drugog stola.

Njih dvije se nagnu jedna prema drugoj. „Je li ovo onaj od Ivke Mandine?“ smeđa će.

„Jeee… jeee… čujem da se već zaručio za onu malu od Kate Nadine. Mala tek završila srednju. Znaš ti šta će to bit…“

Smeđa gleda iza crne. „Ajme… nemoj se odma’ okrenut’! Ona tvoja plava susjeda… ajme kako se zove… ne mogu se sjetit’… tamo lijevo od tebe stoji. Ona nova! Znaš?“

„E?“

„Ej, baš je katastofa! Ona suknja, ona majica… cipele… loše. Je li ono trudna ili se udebljala?“

Crna se polako okrene, digne obrve iza naočala… Okrene se natrag… „Ma udebljala se. Ima već dugo da je takva.“

„Ma… ok… nego… što ti radiš u zadnje? Išta novog?“

„Aaa ja… ovaj… pa… baš i ništa posebno. Znaš… posao, doma pa čistim. Koji to nered oni naprave, ne mogu ti opisati. Onda malo na šetalište, park. Sad za’ladilo pa nema na more… i tako… Što ima kod tebe?“

„Evo… budim ti se u sedam… doma se vratim poslije četiri… onda  malo po kući. Uvik ima za čistit’… Navečer prošetam… na televiziji po običaju ništa… I onda ti zaspem… pa opet isto.“

„Živim za vikende!“

„I ja, moja ti…“

Dolazi konobar. Svaka sa osmjehom prati svoju šalicu na putu do stola. „Izvolite, djevojke!“

„Hvala!“ u isto vrijeme će.

Konobar odlazi.

„Ajme!“ smeđa usklikne. „Dali su čokoladicu, kako lijepo!“

Crna već skida omot. „Je, je… baš su divni ovdje!“

„Daj mi reci… je li ti to nova torbica?“

„Ahaaa…“ polako će, „Čekala sam kad ćeš skužit’…“ Uzima je objema rukama i podiže je iznad stola. „Uzela sam je za Antino vjenčanje. Uopće me nije puno došla. Samo tristo pedeset kuna.“

„Ej, ništa!“ rekla je. „Baš je divna!“

„Znaš kako ti je to – imaš deset torbica, a nijedna ti ne valja. Ova mi je bila savršena!“

„Ma stvarno ti je super! E… daj mi reci… šta je sa onim vašim da ćete uzeti novo auto? Vidim da si došla sa starim.“

Crna maše glavom. „Eee, moja ti… Danas ti se za ništa nema para! Mislili smo prodati ovo i uzeti novo, ali nema ti se para.“

Smeđa je kimnula. „Dašta… ni mi ti nismo te sreće. Trebala sam dati skoro sto kuna da mi naprave osobnu… Pa znaš ti šta je to? Dva ručka! Dva ručka za nas! Ma svašta! I onda se čude što nam država propada!“

„Ajme, nemoj mi na politiku sad, molim te! Dosta mi je toga doma!“

Obje popuju dva gutljaja i vrate šalicu na tanjurić. „Ali torbica ti je stvarno lijepa!“ smeđa će.

„Aha! Je li to tebi nova košulja?“

Smeđa se nasmije. „A što sam čekala da primijetiš! Uzela sam ti je u Mostaru. Na popustu.“

„Koliko te došla?“

Opet se nasmijala. „Joj, da me moj čuje! Dvjesto dvaes’!“

„Stoji ti savršeno!“

„Hvala, hvala!“

Obje uzmu šalicu i popiju dva gutljaja. Vrate je na stol u isto vrijeme. Uzmu čašu vode, popiju gutljaj i crna vrati čašu sekundu prije smeđe.

Prekrižile su ruke. Gledaju u desno, svaka u svojim mislima. Crna uzme svoj mobitel, a zatim smeđa. Prođe jedna minuta, dvije…

„Kako tvoji doma?“ smeđa će.

„Dobro. Tvoji?“

„Dobro, dobro…“

Opet tišina.

Crna popije još malo kave. „Za’ladilo…“ kaže držeći šalicu u ruci.

„Je. Ne znaš što bi obukla. Jutri zima, popodne ljeto. Nije ovako bilo prije.“

„Nije, nije… Ovih dana ne znaš koje je godišnje doba. Evo, ona moja kolegica na poslu mi se opet prehladila. Pa kako i neće pored ovih temperatura. Stalno kiše. Čekam kad će i mene uhvatit’…“

„Ej… vidi! Njegov koncert je u subotu u Splitu!“

Crna malo podigne glavu. „E… šteta… nema ti se para za to.“

„Ae…“

„Eeeee… jesi vidila Dnevnu dozu prosječnog Dalmatinca?“

„E?“

„Ono kako su škure nekad bile nadzorne kamere?“

Obje se počnu smijati.

„Hahahaaa… Jesam, jesam… ili ono kako se treba pitat babu, a ne Google…“

Još se smiju… Smirile su se.

„E… znaš li da se mali od moje susjede seli u Irsku?“ smeđa će.

„E?“

„Kažu da je dobio otkaz odi tamo u onoj trgovini u kojoj je bio. Navodno mu je ujak u Dublinu pa će ići tamo da radi u butiku dok ne dobije posao u struci. Ne znam kako će ti se to završit. Radin mali je isto tamo i zna butik. Propada im, kaže…“

„Svaštatićeš…“

„Kažu da je ujak našao nekoga. Ostavio onu Lalinu ovdje.“

„Ajme… pa zar se oni nisu trebali vjenčat?“

„Jesu… ali eto…“

„A joooj… Ja mislim da je ta Irska prenapuhana. Koliko naših ide tamo, to je nemoguće.“

„A kažu da rade više nego ovdje.“

„Grozno… grozno… Nego, daj mi reci… hoćeš li i sutra ujutro moći na kavu?“

„Ujutro? Ok… izać’ ću s posla pa se vidimo.“

„Jer mogu ostati samo još 20 minuta… Dogovorila sam se s mojim da ćemo do Čapljine.“

„Ma, može… može… Sve ok… Nego, kakva ti je kava?“

Namršti se. „Ajme… bolja mi je na starom mjestu.“

„I meni… tamo ti bar do kraja napune šalicu…“

Išta novog

 


Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik