Biti svećenik

Snovi se, obično tako kažemo, u mnogome razlikuju od stvarnosti. U snovima je život ljepši, čudesniji, a u stvarnosti – u stvarnosti svatko najbolje zna kako je.

Kad netko živi miran i staložen život kažemo za njega da živi kao u snu, daleko od sivila svakidašnjice. To hoće reći da bi čovjek “živio kao u snu” ne treba nužno spavati. Štoviše, buđenje je preduvjet ostvarenja snova. Samo se budni ostvaruju, a pospani sanjare. I traže krivce zbog neostvarenih snova.

Da, znamo kako zaljubljene osobe obično i budne sanjaju. To čine i pjesnici. I vizionari. I sveci. Oni kao da već predviđaju ono što će tek doći. Aktivno očekuju budućnost pripremajući joj put. Snovi, međutim, katkada mogu prerasti i u noćne more pa nas muče i ne daju nam mirno spavati Kad se to dogodi nameću nam se različita pitanja na koja ne nalazimo odgovora.

Poziv i (bez)grešnost

Bog neke među nama odvaja od njihovih snova, životnih planova i nadanja i postavlja ih na pozornicu javnog života kroz jedno neobično zvanje. Biti svećenikom. Svećenici su česta tema ne samo naših razgovora, već i svih medija. Možemo od svećenika praviti idola, uzora, dobrog i svetog čovjeka, neku vrstu poluboga. Nažalost nisu takvi. S druge strane možemo od svećenika praviti karikature i monstrume, no na žalost onih koji tako razmišljaju, nisu ni takvi.

Volio bih kad bi mogao za svakoga reći da je blag, milosrdan, da vidi ljudsku patnju i nevolju i odmah pomaže, ali ne mogu. Volio bi reći da uvijek žive u skladu s onim što propovijedaju, ali ne mogu. Svakog dana mogu govoriti Kristove riječi i ne živjeti po njima. To je onda promašeni život, ali je itekako moguć. Toj istini treba pogledati u lice. Isusova nazočnost u njima, po sakramentu sv. reda, ne daje im garanciju da su automatski zaštićeni od svih ljudskih slabosti, od pogrešaka i od grijeha. Isus zna za njihove mane, oni sami znaju za svoje mane, svijet zna za njihove mane. Ako želite među njima pronaći one koji imaju problema s alkoholom, možete. Tražite li ljude koji jedu previše, koji ne mogu zauzdati svoj jezik, tražite li one koji padaju na području seksualnosti, koji traže moć i prva mjesta, koji teže za ugledom naći ćete sve to među njima.

Krist je sve to znao od prvog dana i svejedno ih je pozvao. Bog ne bira najbolje, jer najboljih nema. Bira ono što može među grešnim narodom i hoće da čine ono što on čini. Pozvani su među ljudima učiniti prisutnim onoga koga slijede, a to ne bi trebao biti nitko drugi osim Krista. Upravo zbog vlastitih slabosti mogu razumjeti slabosti onih ljudi kojima služe. To ih čini milosrdnima.

Jedan svećenik jednom prigodom je napisao: “Uspješan svećenički  život odvija se uvijek na vagi između biti službenik i biti posrednik. Jesam li čuvao sebe, jesam li tražio sebe, svoju udobnost, svoj red, svoju službeništvo, činovništvo ili sam učinio da dan prođe u služenju drugima? Jedino u služenju stječemo autoritet i autentičnost. Jer prošlo je vrijeme kad smo živjeli na ugledu svećeničkog staleža i poslanja od Boga, tj. življenja na tuđem, Kristovom autoritetu. Jedino što danas prolazi  je življenje ljubavi Božje. One ljubavi koja je tako ljubila svijet da je dala svoga sina Jedinorođenca da se po njemu spasimo.

Piše: don Miroslav Rubić