Biti svećenik u ovom vremenu

Vjerujem da ste čuli priču o Petru koje je bježao iz Rima kada su započele nevolje. Putem susretne Isusa koji je išao prema gradu pa ga upita: “Gdje ideš Gospodine? ” “Idem u Rim da me razapnu”. Vidno potresen, Petar se vratio u Rim.

Četvrta vazmena nedjelja, zvana »Nedjelja dobrog pastira«, slavi se kao Dan svećeničkih i redovničkih zvanja. “Pastir dobri život svoj polaže za ovce”. Te su se riječi u potpunosti ostvarile kada je Krist, u dragovoljnoj poslušnosti Očevoj volji, žrtvovao samoga sebe na križu.

„Dobri pastir“

Tada postaje potpuno jasno što znači da je on “dobri pastir”: on daje život, prinio je svoj život kao žrtvu za sve nas: za tebe i za mene, za sve! I zato je dobri pastir! Krist je pravi pastir, koji ostvaruje najuzvišeniji uzor ljubavi prema svojemu stadu: on svojim životom slobodno raspolaže, nitko mu ga ne oduzima, nego ga daruje za ovce. Da bi bolje opisao ulogu pastira, Isus se koristi i slikom najamnika.  Najamnik je onaj koji djeluje na temelju vlastite računice. Stoga tko u kršćanskoj zajednici djeluje isključivo radi vlastitih interesa i računice – radi privilegija ili povlastica, taj, prema Isusovim riječima, ne biva prepoznat kao pastir nego kao najamnik. Dobroga Pastira treba i nasljedovati. Napose oni koji u Crkvi imaju poslanje upravljanja i vodstva, a to su svećenici, biskupi, pape.

Urednik jednih stranih novina, ateist, jednom prigodom je izrekao da čitavoj njegovoj dugogodišnjoj novinarskoj karijeri nije naišao na osobu javnog života koja je više klevetana od svećenika. Svećenici. Osobe o kojima rado govorimo, ako oni nisu u blizini. Osobe su to koje  i dalje izazivaju i čuđenje i ponos u očima ljudi. Mnogi su s njima prijatelji. Mnogi su nam zagonetka, jer više i ne možemo razlučiti zašto su zapravo postali svećenici. Mogli su vrlo lako biti menadžeri, stručnjaci za financije… Mnogi žive kao hedonisti ili tehnokrati moći. Mnogi više ne žele biti prepoznati kao svećenici. Mnogi se drže svetijima i uzvišenijima od naroda.

„Bez obzira kakvi su kao pastiri, svećenici ostaju uz povjereno stado…“

Ali postoje i mnogi kod kojih možemo otići kada želimo čuti riječ utjehe, kada poželimo nekoga tko će nas stvarno čuti. Mnogi od njih usred dobrostojećeg društva žive sasvim jednostavno. Ne hodaju u dronjcima, ali ni u skupim odijelima. Mnogi od njih u svojim propovijedima ne naviještaju sebe već Krista. Mnogima od njih se može vjerovati jer i sami vjeruju.

Da se vratimo Petru s početka našeg razmišljanja. Zaključak je da nema povlačenja. Ako treba stradati, mnogi će i stradati boreći se. Bez obzira kakvi su kao pastiri, svećenici ostaju uz povjereno stado boreći se sami sa sobom i oko sebe za povjerene im ljude. Nije na nama da (pr)osuđujemo, već da se oslonimo na to da Bog vidi što mi ne vidimo. U konačnici samo im Bog ostaje, bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli njegova su slava, ili njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.

Napisao: don Miroslav Rubić