Glasne misli: Prodajem prazninu

Evo, poslije dva mjeseca šutnje „misli opet postaju glasne“. Inspiraciju sam skupljao već prokušanom metodom mog starog profesora – „Kad nekud ideš, ponesi oči!“, nešto bih upamtio, a nešto zapisivao u moju „Svaštarnicu“. Tako sam jedne večeri zapisao i naslov za ove misli – „Prodajem prazninu“.

Te večeri sam gledao na televiziji prilog iz Omiša: u tijeku je bio nekakav umjetnički festival i slikom su nas doveli do štanda jednog umjetnika na kojem su bili izloženi neki predmeti, prazne limenke, prazne boce, prazne kutije, sve poznata prazna ambalaža. Na štandu je pisalo „Prodavaonica praznine“. Ljudi bi se zaustavljali, neki u čudu, neki s podsmijehom, a neki su čak i kupovali neke od tih predmeta. Čujemo i umjetnika, prodavača praznine, kako ozbiljnim glasom objašnjava i nudi „svoje praznine“: „Praznina ima koliko ti duša hoće! Svake vrste, boje i mirisa … Ali, ova moja praznina je posebna! Navalite ljudi!“ Ozbiljna lica i ozbiljna glasa pojašnjava u mikrofon onima koji se čude kako to nije ništa nova, jer on već tri godine prodaje svoje praznine i ne može se požaliti. Ljudi kupuju. Tako on skuplja i čuva sve što konzumira pa kad te predmete isprazni, potpiše se na njih, udari svoj specijalni pečat i to prodaje konzumentima, potrošačima njegove umjetnosti. „To je materijalizacija praznine koju nam“, pojašnjava umjetnik, „kao nikad prije nude i nameću masovni mediji, a mi samo žvačemo, gutamo i konzumiramo.“

Konzumenti masovnih medija

Naravno da smo svi svakodnevni konzumenti masovnih medija, konzumiram sve i svašta pa se tu nađe i raznoraznih praznina. Nekad ih je teško prepoznati, potrebno je zastati, razmisliti na trenutak u tišini i sebi posvijestiti, ali tko će to uvijek?! Pogotovo za vrijeme praznika. Već sam riječ „praznik“ sadrži u sebi nešto prazno i neku prazninu, sugerira da za vrijeme praznika „vozimo u leru“, tj. u prazno. Odmaraj se, zabavljaj se, smij se, ludiraj se, ne daj da ti bude dosadno… Masovni mediji samo pojačavaju čovjekovu želju da za vrijeme praznika „vozi u leru“, da punim plućima konzumira prazninu. Nije bilo dana, ni novina, ni portala koji nas nije izvještavao s neke plaže. Konzumirao sam i zapamtio neke naslove: Minijaturni badić neke naše poznate bacio u trans cijelu plažu! – Neki drugi opet minijaturni badić, neke naše druge poznate, zapalio drugu plažu! – Neka naša treća poznata na nekoj našoj plaži, hrabro pokazala svoje draži! – Torcida poslala snažnu poruku tipa da je heroj onaj tko ubije Zdravka Mamića! – Neki momak neke naše poznate viđen s bivšom djevojkom sadašnjeg momka Maje Šuput! … Ovdje ću se zaustaviti i s vama podijeliti tužnu vijest koju sam saznao ovih dana: Kako se približava jesen, tako je došao kraj još jednoj ljubavi u Brodskom Varošu, gdje se već 15 godina odigrava jedna od najljepših romantičnih priča životinjskog svijeta – ona o rodama Klepetanu i Malenoj. Naime, Klepetan je opet napustio Malenu, odletio je na jug. Kažu očevici da se samo žalosno javio i otišao odmah. Malena je to teško podnijela, ali što će?! – Prihvatila je sudbinu. Zaista tužno. A da ipak ovo konzumiranje naslova završim jednim veselijim – „U Budencu otvoren bazen za pse. Četveronošci će napokon dobiti svoju školu plivanja!“

Heroji

Za vrijeme praznika stalno sam nastojao „nositi oči sa sobom“, a čini mi se da sam najviše „ušima konzumirao“ riječi, – „Ne da mi se!“ – „Dosadno mi je!“ – Tu priskaču mediji pa popunjavaju te praznina izazvane bezvoljom i dosadom: nude, reklamiraju, pozivaju na zabavu, na ludi provod, Zrće, Ultre, minijaturne badiće, pjene i lude noćne provode. Čitamo i druge naslove, tipa da su vatrogasci heroji jer gase vatru, i navijači su heroji jer navijaju i gase vatru, ali oni i pale bengalke, tuku se i šalju snažne poruke, pekari nisu heroji jer peku kruh naš svagdašnji, učitelji i profesori nisu heroji jer poučavaju našu djecu,  nogometaši su heroji kad igraju nogomet pa pobijede, čistači naših ulica nisu heroji, sportaš je heroj kad baci kuglu, disk, koplje par centimetara dalje od drugih, obitelji s puno djece nisu heroji, nezaposleni, bolesni… Te iste večeri u Omišu jedan drugi umjetnik imao je svoj performance: Stavio je kavez za ptice na glavu, šetao omiškim ulicama pjevušeći i zviždeći… Prolaznici su se sklanjali i smijali – nisu prepoznali umjetnika, već su vidjeli čudaka. Poruka je jasna, naravno tek kad malo zastaneš, razmisliš i sebi posvijestiš: jesmo li mi, jesu li naše glave, naše misli, razmišljanja, jesu li zarobljene nevidljivim rešetkama? Koliko smo neslobodni, nesvoji, nesvojeglavi, gutamo svako smeće koje nam se ponudi, mislimo kako je to normalno i u redu i kako idemo naprijed, a zapravo nismo svjesni da  „vozimo u leru“ i još pri tom pjevušimo.

 „Puni gradovi praznih ljudi“

„Prazna obećanja. Prazne želje. Prazan život.“ – žali se jedan; „Puni gradovi praznih ljudi!“ – misle drugi, a jedan zaljubljeni mladić udvarao se djevojci ovako: „Sedam milijardi ljudi na ovom svijetu, a samo ti možeš ispuniti ovu prazninu koju u sebi nosim!?“ – Osjećaj praznine? Oni koji ga poznaju učinit će sve da ga izbjegnu, jer su iskusili koliko taj osjećaj zna biti neugodan. Najčešće ga opisuju kao nekakvu prazninu u sebi, često pokazuju na grudni koš, kao bol, duboku tugu, bezdan, crnu rupu… Teško je riječima opisati ovaj osjećaj. On se javlja više kao doživljaj nekakve neispunjenosti i praznine u sebi i oko sebe. Kao da ništa nema smisla, nema značenja, nema svrhe, kad za ništa nemaš volje … Kao neka zarobljena mučnina u tebi koje se nikako ne uspijevaš osloboditi.

Potrebe

Osjećaj praznine – kažu stručnjaci – može biti posljedica nezadovoljenih potreba; tako Abraham Maslow donosi svoju hijerarhiju: od osnovnih bioloških, fizioloških, do čovjekove potrebe za sigurnošću, društvenih potreba za ljubavlju i pripadanjem, potrebe za poštovanjem sebe i da te drugi poštuju, sve do samopotvrđivanja, tj. da se potpuno ostvarimo, da se realiziramo u onome što jesmo i što možemo biti. Ima i Glasser svoju sličnu teoriju potreba – on pridodaje i potrebu za moći, za ljubavlju, potrebu za pripadanjem i potrebu za slobodom… Nećemo nabrajati dalje, već naglasiti da svatko od nas ima svoje želje i potrebe, svoju hijerarhiju i svoje prioritete; kad su nam neke od tih potreba nezadovoljene, tj. potrebne, znamo se osjećati loše, bezvoljno, tužno, na koncu konca – osjećamo se prazno. No ima i ljudi koji uspiju zadovoljiti gotovo sve ove potrebe: super im je, zdravi su, žive u obilju, nemaju problema, drugi ih poštuju, slobodni su, imaju moć, zabavljaju se, ispunjavaju želje, drugi ih vole, čak i obožavaju… a opet i oni osjećaju onu zarobljenu mučninu u sebi i ponekad priznaju kako sve to nema nikakva smisla!?

„Razbistriti život“

Prije svoje smrti, kažu da je i veliki Krleža rekao: „Nalazim se pred jednim velikim ništa!“ – Prije ili kasnije u vlastitom životu možemo se sresti s nekim događajem koji nam sve pa i nas same može dovesti u pitanje i pomislimo onda da je sve pa i cijeli naš život bio uzaludan. Tada smo opet pred izborom – prepustiti se toj praznini ili potražiti i prepoznati ono vrijedno (sveto) u sebi i oko sebe i ponovo preuzeti odgovornost za svoj život. Uvijek je trenutak i uvijek je poželjno malo zastati, razmisliti o sebi i svojim postupcima, „razbistriti“ svoj život, svoje odnose i vidjeti kakve praznine konzumiramo i od koga, a kakve praznine sami prodajemo i kome? – Netko taj osjećaj praznine, to mučninu zarobljenu u sebi, naslijedi, upije i pokupi već u ozračju obiteljskog doma. Kažu da je dječji mozak do 12. godine širom otvoren za sugestije, a djeca još ne znaju što žele ili ne žele pa pokupe sve: i ono što je dobro, ali i ono što je otrovno.

Mi u Hrvatskoj slabo poznamo našeg mladog znanstvenika Igora Rudana, koji je drugi Hrvat (nakon Ruđera Boškovića) koji je postao redovnim članom The Royal Society. Za svoj uspjeh najviše zahvaljuje svojoj dragoj noni, koja je na njega pazila dok su roditelji bili na poslu. Držala bi ga u krilu, on bi iz bočice pio umjetno mlijeko, a ona bi uzela crnu kroniku iz Večernjaka i počela „čitati“ tako da bi kažiprstom prepoznavala glasno slovo po slovo i na kraju ponavljala cijelu riječ. I tako 3 godine, svako jutro, najviše jednu stranicu!? „Tako sam“ – kaže naš hrvatski genijalac – „naučio čitati već do 2. rođendana. Do polaska u 1. razred osnovne škole pročitao sam 73 knjige, od kojih sam barem trećinu znao i napamet, a drugi učenici su tek trebali početi učiti slova. Ta golema startna prednost zadržala se, čini se, sve do danas. Da moja draga pokojna nonica nije bila polupismena, i da je novine čitala u sebi, škola bi mi bila puno teža, a kasnije sve drugo potpuno nemoguće.

A to što me danas često pitaju i kako mogu s tolikim optimizmom i vedrinom gledati na ovaj današnji svijet, bez obzira na sve užase koji se događaju? I taj odgovor povezan je s ovom pričom. Jednostavno, očekivanja od svijeta oko sebe su mi neopisivo niska još od najranijih dana. Pa, prve tri godine života proveo sam čitajući stranicu crne kronike u Večernjem listu, pamteći sve sudare vlakova, eksplozije plina, potrese, požare, bjegove iz zatvora, potonuća tankera, eksplozije raketa, nesreće i ubojstva, otmice zrakoplova, svjetske sukobe, revolucije i raketiranja, iz dana u dan, nekoliko sati, slovo po slovo. Meni je svaki dan čudesan već po tome da bilo što oko mene uopće funkcionira, i da više-manje svi ostaju živi i relativno zdravi… Kako je rekao Einstein, sve je relativno, pa je dobro skresati očekivanja i onda se svijet odmah čini boljim.“ – Eto, ako želimo dalje s više optimizma i životnog elana, možda je dobro poslušati ovu dvojicu genijalaca – skresati očekivanja i čitati crnu kroniku, ionako je sve relativno.

Napisao: Vatroslav Vugdelija