Pljuvanje i pljuckanje

Odmah na početku dijelim s vama jednu životnu situaciju, na žalost, toliko čestu da vjerujem kako je svima dobro poznata.

Šećem nedavno samim gradskim središtem. Desetak metara ispred mene hoda nepoznati čovjek. Ne vidi me, ali u tom trenutku hraknu i glasno pljunu na ulicu. Prizor ružan i ne ostavlja me ravnodušnim. No, prolazeći pokraj mjesta gdje je pljunuo, pobježe mi pogled nenamjerno na tu svježu pljuvačku. Prizor još ružniji koji me tjera na razmišljanje. I ne samo na razmišljanje, već i na veću opreznost dok hodam ulicama našega grada. I zaista, hodajući našim ulicama moramo bolje paziti na vlastiti korak kako ne bismo ugazili u nekakav sekret, slinu, ispljuvak, hraćku ili pljuvačku i onda sve to na cipelama donijeli doma. Sjetio sam se priče pokojne majke koja je kao mlada nevjesta morala svake večeri oko ognjišta dvoriti ukućane i susjede koji bi došli na sijelo. Muški bi razgovarali, pili, pušili lule i svako malo pljuvali i pljuckali „u stranu“. Njoj je sve to bilo jako gadljivo, no trebala je svako malo to počistiti. Priča ona: „Sjećam se i nikad to neću zaboraviti, meni bi se svaki put želudac okrenuo od gađenja.“ Navika pljuvanja u javnosti je bez sumnje jedna od najružnijih muških navika. Kažemo „muških“ jer su rijetke žene s tom ružnom navikom. Muškarci su pokušavali to opravdavati i reći da pljuju iz zdravstvenih razloga, jer se nakupi višak sline koju onda nije zdravo „zadržavati u sebi“. Bilo je i znanstvenih istraživanja, ali i ona su pokazala da muškarci ne proizvode više sline od žena pa nema razloga da toliko često pljuju i pljuckaju na javnim mjestima. Neki su tumačili da je ova ružna navika ostatak starih vremena kad su muškarci često žvakali duhan, koji bi na kraju samo ispljunuli (prizor čest u kaubojskim filmovima). Na kraju se složiše svi da je to ipak – samo stvar kulture, odnosno nekulture.

Kultura

Danas se na zapadu djecu odgaja i uči kako je ružno i nekulturno pljuvati, osobito pljuvati na ulici i u javnosti. A jedna od najvećih uvreda kojom možeš poniziti nekoga ili kojom netko drugi može poniziti tebe jest pljuvanje na druge ljude, na drugu osobu. No, to ne vrijedi za narod Massai u Africi jer oni koriste pljuvanje kao znak pozdrava na dolasku i na odlasku. Oni pljuju jedni na druge na sličan način kao što se u zapadnim zemljama ljudi rukuju. Oni pljuju i na svoje dlanove prije rukovanja (za svaki slučaj), ako bi slučajno zaboravili kasnije pljunuti jedan na drugoga. Kada djeca pozdrave starije u prolazu očekuju da će ih ovi pljunuti. No, to nije nikakav problem, naprotiv, taj običaj pljuvanja simbolizira najbolje namjere, lijepe želje za dobrim zdravljem i dugim životom. S takvim željama i namjerama članovi obitelji i prijatelji pljuju na tek rođeno dijete, pljuju na darove prije darivanja, pljuje se na ljude koje tek upoznaješ, pljuje se po kući u koju useljavaš… Druga kultura, drugi običaji, no samo je pitanje vremena kada će i narod Massai prihvatiti zapadnu kulturu i na pljuvanje gledati kao na ružan, nehigijenski i nekulturni čin.

Iako je pljuvanje danas rezervirano za nogometaše za vrijeme utakmice, slika ni malo lijepa koju redovito viđamo i u Ligi prvaka i u Ligi petice, onako preko cijelog TV-ekrana, nekad davno je pljuvanje bilo općeprihvaćeno ponašanje. U srednjem vijeku se zadržavanje pljuvačke smatralo degutantnim. S vremenom se onda na pljuvanje počelo gledati ispod oka, bilo je tolerirano, ali samo za trenutke kad ste sami. Već negdje sredinom 19. stoljeća, u većini razvijenih društava, pljuvanje se počelo otvoreno osuđivati kao vulgarno i nekulturno. Pljuvanje nije samo ružna i nekulturna navika, pljuvanjem drugoga se demonstrira gađenje, prezir, ljutnja i mržnja, što ni danas nije rijetkost u javnom prostoru kad se npr. netko posvađa pa iz ljutnje i prezira pljuju jedno po drugome. Čini se kako će u takvim ekstremnim situacijama svađa i vrijeđanja svatko lakše podnijeti pa onda i zaboraviti bilo koju riječ uvrede od samog čina pljuvanja. Ono kad netko drugi pljune na tebe i ta svijest „Ona/on je mene pljunuo!“ – to se teško zaboravlja.

Mijenjanje navika

Pljuvanje po ulici i na javnim mjestima, u društvu danas se definitivno smatra ružnom i nekulturnom navikom. Naravno, uvijek će se ljudi opravdavati pa tako nailazim na jedan komentar: „Poznato je da mi Dalmatinci volimo pljuvati. Po svemu, pa tako i po ulici. Ili barem pljuckati. U dokolici, dok pušiš i piješ. Ili u šetnji, prije večere.“ Eto, ispada da je to nekakav dalmatinski običaj ili navika za koju bi trebalo naći razumijevanja. Aristotel je rekao da su navike naša druga narav. No, lako ćemo mi za Aristotela, ali poslije takvih navika ulice su ružne i prljave, prizori samog pljuvanja nekulturni i gadljivi. Poznato je da su uoči Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine stanovnici trenirali lijepo ponašanje po napucima kineske vlade koja je, želeći svoju zemlju prikazati u što boljem svjetlu, uvela kampanju za promjenu loših navika poput guranja na ulicama, vikanja, psovanja i pljuvanja na javnim mjestima. Izradili su brošure, plakate, slogane, novčano su kažnjavali one koji su prkosili lijepom ponašanju, ali sve uzalud. Singapur je poznat kao najčišći grad/država na svijetu, a to su postigli pomalo bizarnim zakonima i drakonskim kaznama, pa se tako pljuvanje na ulici kažnjava s tisuću dolara, a crtanje grafita po zgradama ni manje ni više nego bičevanjem!? – I naša Makarska je odlučila stati na kraj takvoj vrsti „ružnih navika“ pa je gradsko vijeće odlučilo uvesti 300 kuna kazne za pljuvanje na cesti i na javnim površinama, kao i za one koji crtaju grafite i kupaju se u fontanama. Većina građana je tu odluku podržala, ali i izražavala skepsu: „Odluka je pametna, ali ne vjerujem da će se ljudi kažnjavati. U nas je sve dopušteno tako da ćemo mi nastaviti i s pljuvanjem bez obzira na kazne. Tu ni bičevanje ne bi pomoglo.“ – mišljenja je jedan Makaranin.

“Udri po bagri!”

Završila je i završava još jedna školska godina. Sam kraj nastavne godine je najteži i najstresniji ne samo za učenike, već još više za nastavnike i profesore: traži se ocjena više, lovi se prosjek, reagiraju učenici, roditelji, bliža rodbina… Zna biti ružnih scena, uz vrijeđanje nastavnika, sve do pljuvanja i fizičkih nasrtaja. Intervenira i policija. Poslije jedne takve mučne situacije piše jedna nastavnica: „Jednom je netko prvi pljunuo na nastavnika. I prošao lišo. Pa je pljunuo sljedeći. Ni njemu se nije dogodilo ništa. Nakon višegodišnjeg pljuvanja, postao je to općeprihvaćeni sport. Kad nemaš što pametno kazati – udri po bagri. Nitko ti se neće suprotstaviti, nikome se nećeš zamjeriti i svima ćeš biti drag.“ – Ovakav općeprihvaćeni sport pljuvanja nalazimo i u drugim strukama i zvanjima: hajka i pljuvanje po liječnicima sve do fizičkih nasrtaja; hajka i pljuvanje po javnim i državnim službenicima koji su svi odreda „uhljebi“… Općeprihvaćeni sport, koji je već prešao u tradiciju i u dobar običaj, je i pljuvanja po centrima za socijalnu skrb i socijalnim radnicima. Tako sinoć gledam ministricu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i gospođu Veljaču i njezine druge iz udruge „Spasi me“, kako zadovoljno i slavodobitno obznanjuju kako će uvesti direktni kanal kojim će žrtve nasilja moći slati svoje pritužbe na rad centara i socijalnih radnika. Nisam mogao vjerovati!? Kao da nije bilo dovoljno i previše pljuvanja do sada?! Pa, svakodnevno odgovaramo i očitujemo se na pritužbe svim mogućim tijelima i pravobraniteljicama svake vrste. Toliko je laži, neistina, gluposti, pljuvanja po nama… Odgovoriš, argumentiraš, očituješ se i objasniš – i nikome ništa. Pljuvanje se nastavlja, nikome se ništa nije dogodilo. Eto sad je otvoren i direktni kanal, pljuvanje je kanalizirano, nešto kao kanalizacija. „Kad nemaš što pametno kazati – udri po bagri!“

Uzaludan trud?

Pljuvanje i svakodnevno pljuckanje po političarima nećemo posebno naglašavati, bilo da se radi o saborskim zastupnicima, ministrima ili lokalnim političarima. Kako svakodnevno idem pješice na posao i s posla svjedočim velikim radovima u centru Metkovića. Gledam kako se radnici trude po ovoj vrućini i sretan sam jer vidim napredak i nazirem vizure lijepo uređenih ulica i nogostupa. No, u prolazu čujem i drugačije, puno nervoznije tonove: „Ovo je katastrofa! Užas! Neće oni ovo nikad završit! Samo bez veze dižu prašinu! Ovo nije trebalo dirati! Kome je ovo palo na pamet?! Šta misli taj gradonačelnik? Ovo je postalo neizdrživo!“ – Nasmijem se i produžim dalje pa se sjetim drugačijih prigovora: kako je u ovome gradu sve stalo, kako se ništa ne radi, kako je puno bolje u Čapljini i u Opuzenu, kako ne valja kulturni život, nema zabave, nema noćnog života, kako je ovo mrtav grad, za sve su krivi političari, lopovi… Radio ne radio, trudio se ne trudio, bio ovaj ili onaj načelnik ili gradonačelnik, po tebi će se uvijek pljuvati i pljuckati – ili iz prezira ili iz ružne navike.

„Crta bojišnice“

U Hrvatskoj se puno priča o podjelama. Od politike i sporta, do kulture i Domovinskog rata. „Crta bojišnice“ se jasno protegnula u skoro svim životnim aspektima. Bez te podjele ne može se u Splitu odigrati ni obična utakmica hrvatske reprezentacije protiv Mađarske. Pljuje se i pljucka sa svih strana. Zbog gađenja i prezira ili zbog ružne navike. Ovih dana slavimo 2-3 blagdana: od Tijelova, preko Dana antifašističke borbe sve do Dana državnosti. I ovdje su podjele i standardne i očekivane. Bilo bi dobro kad bi se ljudi mogli suzdržati pa ako već ništa ne radiš, ne pridonosiš i ne trudiš se popraviti stanje u društvu, u mjestu gdje jesi i gdje se krećeš, ajde barem nemoj nanositi štetu. Nemoj pljuvati i pljuckati po pločniku i po ulici, ali nemoj ni po ljudima koji nešto rade. Možda radeći i pogriješe, ali nastoje, trude se i organiziraju druge.

Vrste pljuvača

Pljuvanje je općeprihvaćeni sport, ne zahtijeva nikakvu odgovornost i ne trebaš se bojati nikakvih sankcija. Tako postoji više vrsta pljuvača: „profesionalni pljuvači“ koji pljuju ciljano i hladnokrvno; tu su i „pljuvači iz interesa“ koji redovito pljuju iz svoje sebičnosti; postoje i tzv. „karakterni pljuvači“ to su oni koja pljuju iz navike pa im je pljuvanje prešlo u karakter; postoje i „lijeni pljuvači“ a to su oni koji nemaju drugog posla, zgubidane po cijele dane pa eto da se i oni nečim bave. Bave se pljuvanjem, sportom u kojem se ne umaraš i nemaš nikakve odgovornosti; postoje i „pljuvači amateri“ i „mali pljuvači“ u kojima nema neke zle namjere i koji onako bez veze pljuckaju svaki dan i na svakoga oko sebe, a da toga nisu ni svjesni.

A ništa, trebam se paziti. Trebamo se paziti da ne upadnemo u neki od ovih klubova pljuvača, profesionalnih ili amaterskih, i dobro paziti da negdje na ulici ne ugazimo u pljuvačku i onda to na cipelama ne donesemo u svoju kuću.

Piše: Vatroslav Vugdelija