Znaš li tko još ide u Irsku?

Posljednjih dana su me znali priupitati s različitih strana: „Znaš li tko još ide u Irsku?“ – Ne bih znao, a kad bi mi rekli, bilo mi je žao što nam ljudi odlaze; iako ih poznajem slabo ili tek površno. To pitanje se baš učestalo ponavlja i vjerujem da dođe do svakog od nas. U tom pitanju – „Znaš li tko još ide u Irsku?“ – meni je „zazvonila“ riječ „još“. Znači da su neki već otišli i da neki „još“ uvijek odlaze i izgleda da se odlascima „još“ ne vidi kraja.

Nema nikakve sumnje da je veliki razlog odlaska gola muka za egzistenciju, za preživljavanje, tj. za život dostojan čovjeka, briga za obitelj; neke od njih vodi i prirodna težnja za stjecanje novih znanja, žele iskoristiti životnu priliku dok su mladi i „vidjeti“ kako je vani; žele se pokušati dokazati i živjeti još bolje; nekima je odlazak bijeg od stvarnosti i misle da će ovdašnji problemi, neki poremećeni odnosi i neke ovisnosti prestati same od sebe tamo negdje u Irskoj; neki svojom najavom odlaska izazivaju čuđenje jer kao „nije im potrebno, imaju posao i on i žena, imaju svoju kuću, pa polako, a ne oni još i djecu vode, kao da se ne žele više vratiti …“ Nije dobro suditi o životu i postupcima drugih kad ne hodaš u njihovim cipelama. Jednim dijelom „krivac“ za odlaske je i propaganda koja stvara loše ozračje, pritišće, požuruje, nudi, obećava, nagovara … Tako je i moj student rekao kako bi on išao malo raditi u Irsku – na farmu!? Ne treba naglašavati roditeljsko čuđenje i odgovor: „Sine, za rad na farmi ne trebaš studirati, a ne trebaš ni ići u Irsku – ima farmi i kod nas!“ Zaista je zabrinjavajući odlazak mladih ljudi i obitelji iz njihovih domova, zavičaja, iz domovine, iz Hrvatske.

„Treba bježati iz ove proklete države!“

Prije mjesec dana pročitao sam članak sociologa Slavena Letice pod naslovom: „Zašto mi Hrvati mrzimo vlastitu državu, domovinu, pa i sebe?“ u kojem on izražava i tjeskobu i spoznaju o tome da mi Hrvati već vrlo dugo ne volimo, sve do mržnje i prezira: sebe same, vlastiti rod, narod, državu, naciju, domovinu, neki i rodni grad, selo, zavičaj. On donosi i izraz oikofobija, koju je još 1808. prvi osmislio pjesnik Robert Southey, a Letica ga prevodi s „domomrzje“. Oikofobija ili domomrzje možemo definirati kao strah, fobiju, ali i prezir i mržnju prema vlastitom domu, domovini i državi. Pisac izražava bojazan da smo mi Hrvati oboljeli (!), da smo zaraženi domomrzjem (oikofobijom), koja se nezaustavljivo širi i razmnožava u političkom govoru, medijima, ali i u svakodnevnom govoru. Pa i dok sam ove misli stavljao na papir do mene su doprle riječi neke žene: „Ova država je jad i tuga! Sramota!“ Sve što je naše i hrvatsko čini nam se jadno, zlo i naopako. Hejta se i trola hrvatsko zdravstvo, školstvo, znanje naše djece i učenika, „katastrofalno stanje“ na sveučilištima, koja su „dno dna“, ali i sustav zbrinjavanja otpada, stanje voznog parka, kvaliteta živežnih namirnica, suci i pravosuđe, nogomet, svećenici, biskupi i kardinali, tete u dječjim vrtićima, socijalna skrb, zaštita od požara, o političarima da i ne govorimo … Ukratko, gdje god pogledaš „stanje je katastrofalno“ i gdje god pogledaš sve nam je „dno dna“… Često čujemo: „Treba bježati iz ove proklete države!“ – što je daleko i od činjenica i od pameti, ali … S druge strane, lako je primijetiti kako se svaka nepažljivo izgovorena riječ o brojnim manjinama i orijentacijama smatra simptomom nesnošljivosti, ksenofobije, govorom mržnje i sve nam to nabijaju na nos razne svjetske i međunarodne organizacije, a u današnjoj hrvatskoj državi i javnosti nema gotovo nikoga ili malo koga tko će obraniti pravo na dobar glas i poštivanje  – hrvatske države.

Kako nas vide drugi?

Klinika za očne bolesti Kliničke bolnice Sveti Duh iz Zagreba već sedam godina održava Međunarodni oftalmološki simpozij – na čelu s našim sugrađaninom prof. dr. sc. Mladenom Bušićem. Tako i ovih dana, prije predavanja u Zagrebu, američki stručnjaci obilaze kulturne i prirodne znamenitosti po cijeloj Hrvatskoj. Posjetili su Dubrovnik, dolinu Neretve i Metković. U planu im je i posjet Makarskoj, Splitu i Trogiru, a zatim će posjetiti gradove i mjesta u unutrašnjosti. Dr. Bušić kaže da su američki stručnjaci oduševljeni Hrvatskom i hrvatskim zdravstvom (!) koje je na svjetskoj razini i kojemu jedino nedostaje razina ulaganja u znanje i znanost. Dr. Marc Dinkin, direktor neuro-oftalmologije na Weill Cornell medicinskom fakultetu u New Yorku, rekao je da mu je ovo drugi posjet Hrvatskoj. Prvi put ju je posjetio 1990. te kazao da mu je drago da je zemlja procvala nakon rata. – „Svi smo iznimno počašćeni što smo ovdje. Impresionirani smo ovdašnjim oftalmološkim odjelom i vodstvom. Ali, povrh toga, zemlja je jedno od najljepših mjesta koje sam ikad vidio. Nevjerojatna je i ljudi su najtopliji, najblagonakloniji i najdarežljiviji ljudi koje sam upoznao na svojim putovanjima i zahvalni smo što možemo biti ovdje kao gosti – rekao je dr. Dinkin. A dr. Sashank Prasad, profesor neurologije na Harvardu, prvi je put u Hrvatskoj i oduševljen je njenom kulturom i poviješću.– Nevjerojatno je koliko je svatko darežljiv ovdje, koliko je društvo divno i koliko smo prijateljstava u jednom kratkom danu stvorili, koliko smo vidjeli, i koliko smo povijesti i kulture naučili. Ovo je, jednostavno, fenomenalano putovanje.“

Savršeni planovi ili nesavršeni život

Za izgradnju jednog samostana u Australiji redovnici nisu, zbog skupoće, mogli angažirati građevinske radnike pa su se sami prihvatili posla. Jedan od njih se baš trudio i bio je poprilično uspješan u zidarskim poslovima. Sve dok nije ugledao dvije cigle koje su narušavale ravninu jednog zida. Bilo mu je jako krivo i pogled mu je stalno bježao na te dvije „krive cigle“. Čak je tražio dopuštenje od gvardijana da sruši cijeli zid i da popravi te dvije cigle, a ovaj nije htio ni čuti jer je po njemu zid sasvim u redu. Redovnik je nastavio zidati i samostan je bio dovršen. Kad bi netko posjetio samostan, redovnik bi s njima zaobilazio taj zid da ne vide one dvije „krive cigle“, ali jedan od gostiju se nekako našao pored tog zida i rekao: „Lijep zid! Baš je nekako poseban!“ Redovnik je to čuo pa se začudio: „Zar ne vidite one dvije krivo postavljene cigle?!“ – „Naravno da ih vidim, a vidim i drugih tisuću savršeno uzidanih.“ – odgovorio je posjetitelj. – Pouka ove priče je očita: tako često smo fokusirani na ono što ne smatramo savršenim ili dovoljno dobrim pa ne vidimo puno drugih stvari koje su pozitivne i dobre i ne možemo uživati u njihovoj ljepoti. Često je čovjek zatvorenik vlastite, savršene slike o sebi. Tada u glavi ima kritičara koji nikad nije zadovoljan i stalno tjera dalje, prema višem, boljem, onako kako je zamislio. To nije loše, ali nikako nije dobro kada te ta težnja dovede do kroničnog nezadovoljstva sa ovdje i sada. Nema te naše zamišljene savršene slike, koja je vrednija od nesavršenog života kojeg upravo živimo. Naišao sam na jedan komentar: „Hajdemo se „zagledati u negativne strane drugih država i njezinih stanovnika. Lako je pronaći što ne valja, ako to stalno ponavljaš i ponavljaš, vidiš samo to i ništa drugo i zaključiš da ništa ne valja.“ – Za Uskrs je došao na nekoliko dana jedan naš iz Irske, kaže da je dobro i da je zadovoljan, ali se nikako ne može naviknuti na klimu: „Samo kiša, svaki dan kiša. Sunca nisam vidio. Zimi nije hladno, ljeti nije vruće. Uvijek nekako isto. Eto, svaki ti je dan isti. Fali mi sunca!“

Jedan je antropolog djeci jednog afričkog plemena predložio zanimljivu igru. Stavio je košaru voća ispod jednog drveta podalje od njihove skupine. Rekao je djeci da će svo voće pripasti onome tko prvi stigne do košare s voćem. Kada im je dao znak za početak utrke, djeca su se uhvatila za ruke, potrčala zajedno i na kraju podijelila sve plodove. Na pitanje zašto su to učinili na taj način oni su odgovorili: „Ubuntu, kako jedan od nas može biti sretan kada su svi oko njega tužni?“. Ubuntu – filozofija nekih afričkih plemena koja znači „JA postojim jer MI postojimo.“ – Siguran sam da se i u ovoj priči krije razlog odlazaka u Irsku: previše je sebičnosti, previše pohlepe i bezobzirnosti, samoživosti – pa nam se čini da ima puno „krivih cigli“ kojima se ziđe hrvatska država, a vrijeme ide i mi nemamo strpljenja. – Njemački književnik i novinar Ludwig Börne (1786.-1837.) je rekao: „Želite li upoznati i zavoljeti svoju domovinu, pođite u tuđe zemlje.“ – Možda će nekome ove misli izgledati previše optimistične, ali i one su posljedica mog života vani, po tuđim zemljama. Baš ti doživljaji i iskustvo stranca učinili su da još više zavolim svoju domovinu, da se radujem svakom napretku, svakoj lijepoj riječi koju joj upute. Naravno da ima puno toga što nije dobro i daleko od savršenog, puno toga što zamjeramo i što nam smeta. Indijska narodna izreka kaže: „Bolje je živjeti u svojoj domovini u nevolji, nego u tuđoj u zadovoljstvu.“ – Svatko za sebe donosi odluku, ima svoje planove, svoje izbore i svoj život. Poznata je ona izreka da „je život ono što nam se događa, dok planiramo nešto drugo“. Dalai Lama kaže: „Ne zaboravite da je ponekad velika sreća kad ne dobijete ono što želite.“ Svi smo mi imali i još imamo svoje savršene planove, ali od savršenog plana draži mi je ovaj moj nesavršeni život kojeg upravo živim.

Napisao: Vatroslav Vugdelija