Zločin i kazna

Crna kronika je izraz koji u svom užem značenju označava rubriku novina posvećenu vijestima o kriminalu, raznim nesrećama, odnosno tragičnim događajima koji izazivaju smrt, ozljede ili masovnu štetu.

Iako su sadržaji koji tradicionalno spadaju pod crnu kroniku prisutni od samih početaka novina kao medija, crna kronika se često smatra “nižim”, odnosno manje važnim ili vrijednim oblikom novinarstva. Odnos sadržaja crne kronike u odnosu na sve ostale, odnosno pristup takvim temama se često uzima kao svojevrsni indikator koliko je neki medij “ozbiljan”, a koliko “žut”.

“Pogrešni” i “pravi”

U evanđeoskom ulomku treće korizmene nedjelje, Isus spominje dva tragična događaja oko kojih se u to doba digla velika buka: jedan je okrutna represija koju su počinili rimski vojnici u hramu ubivši neke Galilejce, a drugi rušenje kule u Siloamu, u Jeruzalemu, pri čemu je poginulo osamnaest ljudi. Isus poznaje praznovjerni mentalitet svojih slušatelja i zna da oni tumače takve događaje na pogrešan način. Naime, oni misle da, to što su ljudi umrli na tako okrutan način, da je to znak da ih Bog kaznio za neki teški grijeh koji su počinili, kao da su time htjeli reći: “to su i zaslužili”. Naprotiv, činjenica da su oni bili pošteđeni te nesreće značilo je da su oni “na mjestu”. Oni “su to zaslužili”; mi smo “pravi”.

Isus odlučno odbacuje taj pogled, jer Bog ne dopušta tragedije kako bi kaznio grijehe, i kaže da te jadne žrtve nisu nimalo gore od drugih. Radije, on poziva da se iz tih bolnih događaja izvuče opomena koja se tiče sviju, jer smo svi grešnici; kaže naime svojim sugovornicima: “Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!”.

“Krivica” i obraćenje

I danas, pred mnogim nesrećama i tužnim događajima, može nam doći napast da “svalimo” odgovornost na žrtve, ili čak na samoga Boga. No, Evanđelje nas poziva da razmislimo o tome kakvu smo predodžbu stvorili o Bogu. Jesmo li uvjereni da je Bog takav ili je to radije tek naša projekcija, neki bog stvoren “na našu sliku i priliku”? Isus nas, naprotiv, poziva da promijenimo srce, da napravimo duboki zaokret u vlastitom životu, – napuštajući kompromise sa zlom, a to činimo svi, i dvoličnosti, mislim da gotovo svi imamo bar trunčicu dvoličnosti, – kako bismo odlučno krenuli putem evanđelja.

Ali evo ponovo napasti da se opravdavamo: “Od čega bi se trebali obratiti? Nismo li sve u svemu dobri ljudi, nismo li vjernici, čak i dosta praktični vjernici?” Nažalost, svaki je od nas veoma nalik stablu koje je godinama davalo mnoge znakove da je besplodno. Ali, na našu sreću, Isus je sličan onom seljaku koji se, beskrajnom strpljivošću, izborio za još jednu odgodu za neplodnu smokvu. “Ostavi je još ove godine – kaže gospodaru. Možda će ubuduće ipak uroditi”.

Isusova smrt je mjesto na kojem se otkriva kako se to Bog ophodi prema našim zlodjelima. Nije došao da nas satre, da očisti svijet od zlotvora, već prihvaća naše neprihvaćanje i do kraja ostaje vjeran Očevoj ljubavi koja se bezuvjetno dariva čovjeku. Pred tim i takvim Božjim licem javlja se istinsko pokajanje. Ne potiče se time, kako se neki boje, jeftino shvaćanje odnosa prema Bogu i pravo na odgađanje promjene života po načelu lako ćemo mi s Bogom. Zato nas i danas, unatoč svakojakim nedaćama, snaga Duha Svetoga potiče da se otvorimo njegovoj ljubavi koja je kadra mijenjati naša srca.

Piše: don Miroslav Rubić