Žene, sretan vam vaš dan!

 

One su samozatajne i skromne. Različite, a opet tako slične. O njima ne možete čitati na novinskim stranicama showbizza, a njihove fotografije ne nalaze se  na naslovnicama poznatih ženskih časopisa. Ipak, ove su žene svojim doprinosom zadužile zajednicu u kojoj žive. One su naše obilježje Međunarodnog dana žena.

„Rad s djecom oblikuje čovjeka. Dolazak u vrtić za njih je prvi korak u život. U vrtiću stječu prva prijateljstva i prve simpatije. Nikad neću reći da je rad s djecom posao, već je to život. I upravo su djeca oblikovala moju osobnost i mene kao osobu“, kazala nam je odgajateljica Ljubica Crnčević koja u Dječjem vrtiću Metković već 38 godina uvodi generacije u, kako i sama kaže, za njih dotad nepoznati svijet.

Prvi korak u život za one najmlađe zna biti i stresan, jer on ujedno znači i privremenu odvojenost od roditelja. Upravo je zbog toga važna povezanost s odgajateljicom, koje sve svoje privatne brige moraju ostaviti izvan zgrade vrtića. Zna to i Ljubica, koja ističe kako joj je bez obzira na težinu posla, svaka godina radnog staža dodatna motivacija.

„Nije ni nama svaki dan dobar dan. Ali ulaskom u vrtić sve brige se zaborave. Kako i ne bih, kad me moja djeca svakim danom s nečim iznenade. Učim ih prvim vještinama, prvim brojkama i slovima, ali oni zapravo sa svojom iskrenošću i osmijehom mnogo više uče mene. S djecom se osjećam vječno mlada i mislim da danas imam više volje za radom, nego prije 30 godina. Roditeljima nije lako, jer je neizvjesna budućnost i egzistencija i zbog toga je važno da ih mi odgajateljice što više pazimo i pomažemo im da što dulje žive u svijetu bajki, jer znamo da ih život neće ne maziti ni paziti“, kazala je Ljubica.

“Izvucite iz svega ono najljepše!”

Da život nije bajka, dobro zna i Ivanka Taslak. Njezina bajka je narušena prije 18 godina, kada je postavljena dijagnoza njenoj prvorođenoj kćeri. Ipak, mješoviti poremećaj ponašanja i emocija, usporen emocionalni razvoj, ADHD i disleksija nisu je spriječili da svojoj Matei omogući normalan život uz čak petero braće i sestara.

„Saznati dijagnozu je grozno i još uvijek se vraćamo u normalan život. Nema čarobne formule koja pomaže u tim situacijama. Jednostavno morate posložiti kockice u glavi i što prije pomoći svom djetetu. Imala sam veliku podršku cijelog tima Osnovne škole don Mihovila Pavlinovića koji se je zaista potrudio da Matea uvijek bude dio škole. U našoj sredini postoji veliko razumijevanje prema  osobama s nekom poteškoćom i samim time je lakše“, kazala je Taslak i dodala kako joj je pri prevladavanju životnih poteškoća pomogla i njezina velika obitelj.

„Imam veliku obitelj, a život u velikoj obitelji je često kaotičan. Naravno da sam se prije svakog djeteta bojala, ali uvijek ću reći da je meni lakše nego nekome tko ima samo jedno ili dvoje djece, jer si međusobno pomažemo. Trudimo se iz svakog dana izvući ono najljepše i te lijepe stvari stalno naglašavati. Mlađa djeca često nisu razumjela ponašanje starije sestre i naravno da dođe do sukoba ili konflikta. Ali preživite sukob, preživite konflikt i shvatite da Bog sa svime upravi“, istaknula je Ivanka.

“Djeca su najljepša i najiskrenija”

Mnoga djeca s poteškoćama, na početku su se susrela i s pedijatricom, dr. Rasemom Bubicom, koja  radeći u Domu zdravlja Metković, o njima brine od 1980. godine. Rad s djecom njezina je najveća želja od 7. razreda osnovne škole, a do danas je, ističe, zapamtila imena više od 10 tisuća svojih malih pacijenata. Ipak, u radu s malim pacijentima, često zna biti i teških situacija.

„Medicinu bi trebali upisivati ljudi koji su dobro procijenili sebe jer je ovo iscrpljujući i odgovoran posao koji, osim rada s djecom, zahtjeva i rad s roditeljima. Bilo je i teških situacija kada sam poželjela odustati, ali kad idete s ljubavlju na posao, sve se može podnijeti. Teške situacije se jednostavno moraju ostaviti iza sebe i posvetiti se novom pacijentu. Uz djecu je sve itekako lakše jer su ona najiskrenija i najljepša bića i najdraže mi je kad, slušajući njihovo srce, ne čujem ono lupanje, koje je posljedica straha. Tada znam da mi vjeruju“, kazala je dr. Bubica te dodala kako joj je od prvog radnog dana bilo najvažnije pružiti osmjeh djeci, a tako će ističe, ostati sve do mirovine.

Suosjećanje s drugima

Dvije godine nakon što je dr. Rasema Bubica počela pomagati djeci u Domu zdravlja, u metkovskome Crvenom križu je zaposlena Miranda Hajny – dobri duh našega grada. Iako njen posao podrazumijeva humanost, ona je njeguje i poslije radnog vremena.

„Svatko tko nam dolazi po pomoć ima neku svoju priču i ljudi se često znaju osjećati manje vrijednima i imati osjećaj srama. Zbog toga su često znali dolaziti i na moj kućni prag i jednostavno ih nikada nisam mogla odbiti, već sam otvorila svoj hladnjak i ormar te im pružila pomoć. Iako sam se susrela s mnogo tuge, kad pomognete nekome osjećate neopisivu radost i od prvog dana vodim se onim – dobro se dobrim vraća. Dobro mi se vratilo u onom trenutku kada me je posjetila jedna gospođa koja mi se zahvalila jer sam je prije nekoliko godina „odjenula i obula“, kazala nam je Miranda.

U svome dugogodišnjem radu  pomagala je ljudima u različitim nevoljama, pri čemu je, ističe, izrazito teško bilo 2010. godine kada je Metković pogodila velika poplava. Ipak, ono što ju je doživotno obilježilo je pomoć pri prihvatu izbjeglica u Slavonskom Brodu u kojem je boravila čak 2 puta.

„Godinu dana sam svaku noć sanjala Slavonski Brod i oči tih ljudi koji nemaju ništa. Radili smo po 12 sati jer smo im željeli pružiti što više pažnje i topline. Svako dijete se boji nepoznate osobe, ali možete li uopće pokušati zamisliti kako je to kad vam dijete koje je gladno, žedno i bez ikoga, spusti glavu i poljubi vas samo zato što ste proveli s njim nekoliko sati. Izrazito sam sretna jer je u Slavonski Brod išao i moj sin, kojeg sam prvi put tamo vidjela da nosi bebu u naručju, vodi staricu za ruku te trudnu ženu na porod. Tada sam znala da sam uspjela u odgoju“, kazala je Miranda istaknuvši kako je njen život obilježilo suosjećanje s ljudima.

“Bol pretvarate u dobro”

Osim Mirande, u našem gradu je mnogo ljudi koji suosjećaju s onima koji mogu i imaju manje. Ali se oni često po ničemu ne ističu. Jedna od njih je i Matilda Gujinović koja većinu svog slobodnog vremena provodi volontirajući u Domu za odrasle osobe i rehabilitaciju, zbog čega je na njihovom tradicionalnom domjenku u prosincu dobila i simbolično priznanje. Stariji ljudi i oni s određenim poteškoćama, često su na margini društva, ali Matilda ističe kako upravo s njima crpi energiju za život.

„Sve je započelo prije 4 godine i moram reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Kad sam tamo s njima, zaboravim na vrijeme. Mnogo im znači kad netko tko nije djelatnik Doma provodi vrijeme s njima i posvećuje im pažnju. Ali i oni su promijenili moj život i pogled na svijet. Jednostavno su donijeli neki novi značaj mom životu i u svakom susretu zajedno bol pretvaramo u dobro“, naglasila je Matilda.

Osobe iz naše svakodnevnice

Veliki značaj u životu jednog čovjeka donose i osobe koje svakodnevno viđamo i uvijek se nekako nađu tamo gdje bi trebale biti kada je potrebna bilo kakva vrsta pomoći. Tako bi nekako učenici Osnovne škole don Mihovila Pavlinovića opisali spremačicu Nadu Bebić, koja već 23 godine radi taj posao.

„Pri komunikaciji s djecom, potrebno je prilagoditi se njima i pokazati im da ih shvaćate ozbiljno. Posebno kad su ta djeca na pragu puberteta. Gledam ih kao svoju obitelj i drago mi je kad vidim koliko cijene sitnice. Katkad mi se povjeravaju i o prvim simpatijama, a onda im kažem da se ostave ljubavi i da uče, a za sve ostalo će doći vrijeme. Nekad me i naljute pa ih otjeram, a oni me tada zovu Nada Policajka. Ma to su odlična djeca i mnogo su bolja od nekih starijih generacija, što se u današnje vrijeme osporava.“, kazala je Nada.

Iako različite, sličnost koja povezuje ove žene je ljubav i volja, a zbog tih osobina ne pomažu samo sebi, već i drugima. Zbog toga su zaslužile biti na ovom popisu kojem ćemo postepeno dodavati i mnoge druge koje su svojim radom i djelovanjem zadužile zajednicu.  Jer Dan žena nisu skupe večere u luksuznim restoranima. Dan žena nije ni fotografija buketa crvenih ruža na društvenim mrežama. Dan žena je prilika da im se zahvalimo na svemu što jesu. A ove žene su zaista mnogo.