Žena
Autor: Radio Delta na 8. ožujka 2018.
Danas ću pokušati glasnije misliti – o ženama. Kažem – pokušati, jer „Oni koji o ženama samo dobro govore, ne poznaju ih dovoljno. Oni koji o ženama samo loše govore, ne poznaju ih nikako.“ Tema je vremenski aktualna, tema je preširoka, prevažna, a za nas muškarce trebala bi biti nadasve inspirativna. Još se nismo dobro „riješili“ ni Valentinova, a evo nas pred datumom (8. ožujka) kad se slavi „Međunarodni dan žena“.
Tijekom cijelog jednog stoljeća obilježava se „Dan žena“. Međutim, na taj se dan već dugo postavlja pitanje, treba li ga ili ne treba obilježavati. Koje mu je značenje? Je li se počeo obilježavati u Americi u New Yorku, ili u komunističkoj Rusiji? Bilo je tu više puteva, pravaca, više tradicija, ali je bitni element svih tradicija bila – borba žena za njihova prava. Danas u demokraciji slavimo i Valentinovo, i Majčin dan i Dan žena i neka, dobro je to. Trebamo se uvijek iznova podsjećati i majke, i žene i zahvaljivati na svemu što su za nas činile i što čine. Tko to može uopće i zamisliti i svijet, i život sam, bez žene i bez majke?! Taj svijet bi bio bez ljepote, bez dobrote, bez nježnosti, bez ljubavi i bez života.
O ženama su uvijek odlučivali muškarci
Upravo sam sebe uhvatio u razmišljanju kako ja kao muškarac pokušavam govoriti o ženama i zapravo, samo potvrđujem istinu, tj. činjenično stanje, kako su kroz povijest o ženama pisali, govorili i odlučivali gotovo uvijek – muškarci. Odatle i svi nesporazumi, bez obzira na ono „rebro blizu Adamova srca iz kojeg je stvorena Eva“ i poruke Adamima svih vremena: „Svemu možeš biti gospodar, ali ne i ženi, jer ne možeš gospodariti s nekim koga voliš, tko ti je od srca stvoren, a ne od stopala pa da po njoj gaziš.“ Žene su uvijek bile prisutne u povijesnim događanjima, a nisu prisutne u pisanoj povijesti, jer su povijest uvijek pisali muškarci. Knjige o povijesti ljudskog roda uglavnom se bave ratovima, diplomacijom, politikom i ekonomijom… i u njima se rijetko spominju žene. O ženama se piše zasebno, u knjigama i člancima naslovljenim npr. o duhovnoj, ćudorednoj i tjelesnoj inferiornosti ženskoga spola. I u počecima kršćanstva ozbiljno su raspravljali učeni ljudi, filozofi o tome, npr. – je li žena ima dušu?! I ako se danas postavlja pitanje vjeruju li kršćani u uskrsnuće, nekada se postavljalo pitanje – Hoće li žena uskrsnuti kao žena ili kao muškarac? Onda ne čudi ni kad su muškarci određivali i presuđivali da su neke žene vještice i što su lomače gorjele… Engleska spisateljica Virginia Woolf zamišlja što bi se dogodilo da je npr. Shakespeare imao sestru jednako nadarenu kao on: dok se Shakespeare mogao obrazovati, napustiti kuću, samostalno živjeti u Londonu, raditi u kazalištu i upoznati sve i svakoga, njegova izvanredno nadarena sestra ne bi mogla ništa od toga. Ne bi je slali u školu, a ako bi ona pobjegla od kuće i od prerane udaje, u Londonu bi teško mogla dobiti sobu ili večeru u krčmi, lutati noću i upoznavati ljude. Nemoguće bi joj bilo i raditi u kazalištu, jer u to vrijeme žene nisu mogle glumiti. Ženske uloge glumili su muškarci. Virginia Woolf zaključuje da je u Shakespearovo vrijeme moglo biti žena poput njegovog genija, ali da je baš zbog društvenih okolnosti bilo potpuno nemoguće da ijedna od njih napiše nešto poput Shakespearovih drama. Sjetimo se samo da je i naša Marija Jurić Zagorka svoje prve članke objavljivala potpisujući se kao muško. Tko zna koliko je takvih i sličnih slučajeva bilo, gdje žene nisu mogle doći do izražaja, jer su muškarci bili ti koji su im određivali pozicije i uloge u društvu?
Prava žena
Wilhelm II, njemački car, hvalio se 1903. u New Yorku Timesu, kako njegova supruga, carica Augusta Viktorija, koliko god bila sposobna tumačiti ustav, ipak smatra da svoju žensku ulogu najbolje ostvaruje između četiri slova K: Kinder, Kleider, Kuche, Kirche – djeca, odjeća, kuhinja i crkva. Današnje feministice baš i ne bi pohvalile takav stav, ističući da žena mora biti emancipirana = „iz ruku izuzeta“, tj. tuđih ruku izuzeta – slobodna. Koliko je u kojem narodu taj horizont slobode širok, može se iščitati iz termina kojima se u pojedinim jezicima imenuje žensko biće: Prema židovskom (semitskom) shvaćanju, žena je bitno podređena muškarcu, pa se i nazivi za nju izvode iz naziva za njega: on je „čovjek“ – hbr. „Iš“, a ona tek „čovječica“ – hbr. „Išah“. Shvaćanje žene kao „ženskog čovjeka“ nalazimo i u engleskome jer, upravo to znači riječ women (žena), sastavljena od wife (žena) + man (čovjek). – Pročitao sam članak „Prava žena kroz povijest“ i iznova sebi posvijestio veličinu i važnost žene u povijesti čovječanstva. Nije lako bilo biti žena, život im je uglavnom bio težak, mukotrpan, dostojanstvo pogaženo, prava ugrožena, ali kako je napisala Eleonor Roosevelt „Ženo, ako ti se ne sviđa biti otirač, onda se digni s poda!“ I žene su se borile. Žene su hrabre, one su uporna snaga koja se za sve što ima morala i mora dodatno boriti i izboriti.
Istok i Zapad
Početak borbe žena za prava glasa je Francuska revolucija. Parižanke su činile veliki dio snaga koja je 1789. pokrenula revoluciju zbog gladi u gradu. Žene su krenule u pohod na dvorac Versailles, u kojem se nalazila kraljevska obitelj, usput pljačkajući trgovine i gostionice. To nije bilo prvo aktivno sudjelovanje žena u nekoj revoluciji, ali je tada prvi put javno i glasno izrečeno da i žene moraju dobiti određena prava. Što znači biti žena u 21. st. ovisi o tome gdje ste se rodili i gdje živite. Nije svejedno biti žena na Islandu i biti žena u Jemenu. Na Zapadu su žene u drugoj polovici 20. st. postigle veći napredak nego u proteklih nekoliko tisuća godina, ali „ženska prava” još nisu dosegla jednakost s ”ljudski pravima”, odnosno s pravima koje muškarci prisvajaju i primjenjuju na sebe. Na Istoku je položaj žena daleko gori nego na Zapadu. Ženama se uskraćuje obrazovanje, zdravstvena zaštita i pravo glasa … U zadnjih nekoliko godina žene u islamskim zemljama ulaze u parlamente, ali je njihova tradicija još uvijek veoma jaka, pa se i dalje primjenjuju stoljetne kazne za prekršaje, kao kamenovanje i ubojstvo žena iz časti. Iako su raznim deklaracijama prava žena postale nedjeljivi dio ljudskih prava, životna realnost zna biti drugačija. No, žene su „tiha snaga“, hrabre i uporne pa su mirnim načinom („Budi poslušna i radi po svome!“) preuzele mnoge poslove, dokazale se u njima i ne posustaju. I to je proces koji teče. Margareth Thacher je rekla: „Svaka žena koja razumije probleme vođenja domaćinstva, bolje će razumijeti probleme vođenja države.“
Emancipacija
Borba za ženska prava se nastavlja. Nije mi drag izraz „borba“, podsjeća me na „borbu za mir“; žene imaju efikasnije „oružje“, Bog im je dao intuiciju i ženstvenost i kad ih ispravno koriste, ta kombinacija uvijek pobjeđuje. Tu je i „ženska nježnost, ta čudna snaga koja, nevidljiva a svemoćna, živi u tim slabim stvorenjima i stvara i rastvara živote i sudbine oko sebe…“ Emancipacija želi žene učiniti slobodnima, neovisnima pa „tjera“ žene uvijek naprijed u „borbu za svoja prava“. Tu se znade i pretjerati jer žene i ne vide da u tim „borbama“ često budu instrument za nečije skrivene ciljeve. „Uvijek sam mislio da žena ima one suptilne umne i duševne osobine koje su je činile nadmoćnijom u odnosu na muškarca. Ali, tankoćutna žena koju obožavam je sada nestala i ustupila mjesto ženi koja misli da je njezin najveći cilj da što više sliči na muškarca – u odijevanju, glasu i djelu.“(N.N.) U toj demokratskoj borbi za svoja prava želeći biti što sličnija muškarcu, žena je danas u opasnosti da izgubi sebe. U ovom kontekstu je zanimljivo Sokratovo (470.-399. pr. Kr) proročanstvo: „Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih, a demokracija će im to dati. Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, žene će htjeti biti kao muški, stranci će htjeti prava starosjedilaca, a demokracija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije, a demokracija će im to dati. A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.“
Moderna žena
„Nije lako biti emancipirana“ ¬– tuži se jedna žena – „jer moraš razmišljati kao muškarac, ponašati se kao dama, izgledati kao djevojka i raditi kao konj.“ I inače, današnje društvo od moderne žene traži da bude savršena: „Po čitave se dane i noći trudim da dobro izgledam, da budem zdrava i pametna. I da me obožavaju, i da budem zadovoljna. I hrabra. I načitana. I savršena domaćica, i fantastična u krevetu. I da govorim strane jezike, i da se bavim sportom, i da poznam umjetnost … Molim vas, hoće li me netko zaustaviti!?“ (Judith Viorst) U toj „borbi za emancipaciju, tj. ne biti u ničijim rukama, tj. biti slobodna žena, u želji da bude što sličnija muškarcu, žena je u opasnosti da izgubi sebe. Demokracija joj je dala „mnoga prava – tj. mogućnosti“, od toga da se žene (kao i muškarci) tuku u kavezima jedna protiv druge, krvavih glava, a da masa muškaraca gleda i navija pa sve do one krilatice „pravo izbora“, tj. mogućnosti da sama u svojoj utrobi uništi svoje nerođeno dijete …
Na samom kraju, naravno da na sve ovo gledam i glasno razmišljam kao muškarac. Strah me da žene u ovom našoj demokraciji, u svojoj „borbi za prava i mogućnosti“ ne izgube sebe i svoje dostojanstvo. – Žena je najslabija kad voli, a najsretnija kad je voljena. Uostalom, žene se u tome ne razlikuju od nas muškaraca – pa zašto se ne bismo zajedno i „borili“ za zajednička prava, tj. mogućnosti – voljeti i biti voljeni, tj. biti sretni?! – Zato u ime svih žena i muškaraca čestitam svima Dan žena riječima koji je jedan muškarac uputio svojoj ženi: „Svaki put kad te se duša sjeti, uzdahom te opišem …“
Napisao: Vatroslav Vugdelija