Vrijeme čekanja i očekivanja
Autor: Radio Delta na 30. studenoga 2018.
Kod primitivnih naroda lov je sredstvo za održavanje života. S razvojem društva, lov postaje zabava, vježba, šport i zanimanje. Tko se barem jednom susreo s lovcima mogao je primijetiti da je to skupina koja ima svoj stil odijevanja, ponašanja, pa čak i rječnika. Jedna od riječi koja nam je možda zapela za uho je „čeka“. To je mjesto na kojem se promatra i čeka divljač. Kao neka vrsta kule stražarnice.
Čekanje je dio našeg života. Čekaju da se rodimo. Čekamo da nas otpuste iz bolnice. Djeca čekaju primanje u vrtiće. U školi ili na poslu čekamo vrijeme pauze. U kafiću čekamo da se oslobode novine. Oni koji su na sudu čekaju rješenje parnice. Čekamo godinama na preglede u bolnici. Čekamo zeleno na semaforu. Čekamo kada će nam perilica završiti pranje odjeće. Onaj tko čeka je napet, usmjeren je na cilj čekanja. Život je satkan od čekanja. Čekanje u sebi nosi i očekivanje. Očekujemo posjet. Očekujemo da sve postane bolje. Očekujemo da se ostvare naše želje i čežnje. Stoga nas ne može čuditi da nam je dosadilo čekati i očekivati. Preskačemo sve što se može preskočiti.
Moramo naučiti čekati
Ulaskom u razdoblje došašća podsjećamo se jednog od najtežih, ali i najvažnijih elemenata u nasljedovanju Krista, a taj je da moramo naučiti čekati. Na najjednostavnijoj razini mi ćemo čekati narednih tjedana kako bi proslavili Isusovo rođenje. Mi također čekamo Kristov drugi dolazak, u svoj njegovoj moći i slavi. U međuvremenu čekamo da Krist dođe do nas u trenutcima naših najrazličitijih potreba. Onaj koji čeka nužno mora biti budan. Budna je osoba ona koja u buci ovoga svijeta ne dopušta da je preplavi rastresenost i površnost, nego živi svjesno i u punini, brine se prije svega za druge. Tim stavom postajemo svjesni suza i potreba bližnjih te možemo prihvatiti i njihove ljudske i duhovne sposobnosti i darove. Budna se osoba također okreće svijetu, nastojeći se suprotstaviti ravnodušnosti i okrutnosti koje su prisutne u njemu i radovati se blagu ljepote koje također postoji i koje se mora čuvati. Trebamo imati pogled razumijevanja kako bismo prepoznali bilo bijedu i siromaštvo pojedinaca i društva, bilo skriveno blago u malim svakodnevnim stvarima, upravo tamo gdje nas je Gospodin stavio. Osoba koja bdije je ona koja prihvaća poziv na bdijenje, a to znači ne dopustiti da nas svlada san obeshrabrenosti, nedostatka nade, razočaranja i koja istodobno odbacuje traženje mnogih ispraznosti kojima obiluje svijet i kojima se često žrtvuje osobno i obiteljsko vrijeme i spokoj. Čekanje i budnost su preduvjeti da prestanemo „lutati daleko od Gospodinovih putova”, izgubljeni u svojim grijesima i nevjerama. Čekanje i budnost su uvjeti da Bog uđe u naš život kako bi mu vratio smisao i vrijednost svojom prisutnošću, punom dobrote i nježnosti. Cilj čekanja i budnosti u došašću je blagdan našeg očovječenja, postajanja sobom, našeg sjedinjenja s Bogom. Ne čekamo samo mi. I Bog čeka nas. On očekuje i čeka da se otvorimo za život u ljubavi.
Napisao: don Miroslav Rubić