„VELIKI TJEDAN – kad se na poseban način sjećamo …“

Mnogi od nas čuvaju u svojim kućama neku uspomenu na drage ljude, na svoje pokojnike, svoje pretke. Mnogi čuvaju i neku uspomenu drugih, živih osoba, prijatelja i ljubljenih, neki predmet, sitnicu neku što su nam darovali i tako ostavili „trag“ koji podsjeća na njih, na vrijeme zajedno provedeno, sjećamo se riječi i razgovora, prijateljevanja.

Mnogi od nas čuvaju te uspomene (fotografiju, pismo, prsten, križ, pjesmu, krunicu, sat …) i pazimo na njih jer su to dobra sjećanja na drage osobe i na primljenu ljubav. Za mnoge od nas su te sitne uspomene „svete stvari“ jer su preko njih ti nama dragi ljudi još prisutni u našem životu; mnogima od nas daju nadahnuće i snagu, potiču nas na dobro jer znamo da je i njima bilo stalo do nas, do našeg dobra i do naše dobrote. – I kršćanska vjera je utemeljena na sjećanju, na spomenu temeljnih događaja vezanih za Isusa Krista. Nalazimo se u Velikom tjednu – „kad se na poseban način sjećamo“ Isusa, njegovih posljednjih dana na zemlji, njegovih riječi, susreta, razgovora, njegove muke, smrti na križu, njegova uskrsnuća.

Veliki tjedan

Svake godine Veliki tjedan poziva da se na poseban način, opet iznova, prisjetimo te drame u Jeruzalemu i na Kalvariji, koja je ostavila trag u cijelom čovječanstvu do dana današnjega. Neka i ove Misli potaknu da se sjetimo Isusa, što je govorio i kako se ponašao kad je nevin osuđen, osramoćen, mučen sve do smrti, ali da se prisjetimo i svih drugih aktera tih dana u čijem ponašanju lako možemo naći i prepoznati sebe. – Večer prije u četvrtak, Isus je skupio svoje učenike na večeri, da se druže, blaguju, da razgovaraju, zapjevaju, nazvao ih je prijateljima, noge im je oprao i preporučio da, kad njega ne bude da to činimo „njemu na spomen“ (euharistija, grčka riječ, je „zahvalno spominjanje“). Sjetimo se kako su se njegovi učenici, njegovi prijatelji ponašali već sutradan, u petak – razbježali su se.

Zataja

Evanđelisti posebno spominju dvojicu – Judu i Petra. Kod Jude se pokazuje da su novac i vlast dovoljan razlog za izdaju nedužnoga, za izdaju prijatelja. A sjetimo se kako je Isus govorio učenicima (i sto puta ponovio) da se čuvaju bogatstva, da se čuvaju prvih mjesta, da paze da ih vlast ne pokvari, da ako već hoće biti prvi, neka služe drugima … Nalazimo li sličnosti s Judom kad smo zbog malo novca i malo vlasti skloni izdati prijatelja, izdati nedužnoga, jer nam je uvijek novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima. – Sjetimo se i Petrova ponašanja. On je pred sluškinjom zanijekao svoj jezik i svoje podrijetlo, a iznad svega svoje prijateljstvo i svaku vezu s Isusom!? Zataja je velika kušnja prijateljstva. Je li se prepoznajemo u Petrovu ponašanju? Je li se i mi tako lagano odričemo prijateljstva u situacijama kad nam prijatelj padne u nemilost vlasti ili javnog mnijenja? Petar se u strahu pokazao malenim. A sjetimo se kako se Isus ponašao: nije imao straha susresti javnog grešnika, Samarijanku, odbačene od naroda, bio je blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, s onima koji su bili odbačeni i društveno i nacionalno i religiozno. U toj solidarnosti Isus je opasno riskirao, uostalom, zato je i završio na križu. A mi? Mi bismo bili dobri kršćani, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik Isusova ponašanja i križa Isusova.

Što je s našim križem?

U ovoj drami Isusove muke možemo li sebe zamisliti u onoj masi, koja na Cvjetnicu Isusa slavi s „Hosana!“ i „Živio!“, a nekoliko dana poslije je bijesni s „Raspni ga!“. Prepoznajemo li sebe u masi koja je uvijek bila pa i danas je – sklonija barabama nego Isusu? – Prepoznajemo li se u ponašanju svećenika, velikih i malih, koji su Isusa krivo optužili? U ponašanju farizeja (dvoličnjaka) koji nikako nisu mogli podnijeti kritiku i dobru proročku riječ? Jesmo li se možda u pranju Pilatovih ruku sjetili svoje ljudske mizerije svaki put kad nismo ustali u zaštitu nedužnoga i pravednika? Na Kalvariji je bilo više križeva, ne samo Isusov, nego i pokajnički i razbojnički. Nisu svi križevi Isusovi, nisu svi križevi kršćanski. Što je s našim križem? – Jesmo li se poput Isusovih učenika razbježali, je li nas križ rastjerao pa u strahu još nismo došli do sebe? – Zastrašujuće zvuče one Isusove riječi s križa „Bože moj, zašto si me ostavio?“. Podsjeća li nas taj njegov vapaj ostavljenog na tolike samoće ostavljenih i zaboravljenih ljudi oko nas: na teške samoće roditelja, bračnog druga kojeg je ostavio partner, raskid prijateljstva, neobjašnjivo odlaženje djece od kuće, ali i tu strašnu posljednju samoću u bolesti i napuštenosti u kojoj vapimo Bogu a on se ne odaziva. I Isus na križu osjeća napuštenost od Onoga koji mu je u tim trenucima najpotrebniji. U tim Isusovim riječima s križa upućenih Bogu „Zašto si me ostavio?“ sadržan je najteži uzor za nasljedovanje. Vjera je takav slobodan i osobni čin da se odlučujemo za Boga i njegov put kada Boga nema onako kako mi mislimo da treba biti prisutan i djelotvoran u našem životu. (I.Šarčević)

Vjera svjedoka

Kao što je učenicima Isusova smrt na križu bila veliki šok i razočarenje, još više su bili šokirani i iznenađeni s viješću da je uskrsnuo. Tri žene, tri Isusove učenice i nasljedovateljice: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva krenule su zorom na Isusov grob da mu pomažu tijelo. I nailaze na novost, prazan grob. I pojavljuju se dva čovjeka u blistavoj odjeći i uplašenim ženama govore da ne traže živoga među mrtvima. I vraćaju se žene sjećajući se života s Isusom, njegovih riječi, riječi života, života koji se proteže i preko smrti. No, ženama se nije odmah povjerovalo. Ne vjeruju ni apostoli, ni sam Petar koji je otišao na grob, vidio ga prazna i vratio se s čuđenjem. Isusovo uskrsnuće je apsolutna Božja novost, „zaglavni kamen“ kršćanske vjere. Vjere koja se temelji na iskustvu svjedoka, na iskustvu susreta s uskrslim, kroz običan susret, razgovor, lomljenje kruha, kroz jednostavni pozdrav „Marijo!“ i „Ne bojte se!“… Bog u Isusovu životu do kraja izvodi iznenađujuće novosti. I u smrti. Učenici se poslije uskrsnuća vraćaju natrag u Galileju i počinju s Isusom svoj novi život. Oni su radikalno uzdrmani u svojoj vjeri, ali na njihovoj vjeri, vjeri svjedoka, temelji se i naša vjera.

Tada u Jeruzalemu nisu svi povjerovali u Isusovo uskrsnuće: oni na vlasti su na spomen uskrsnuća „plasirali vijest“ da su ga po noći ukrali njegovi učenici, da je to nekakva sabotaža, svećenici su se vratili svojim obredima, masa se razišla u svakodnevicu. Ni danas nisu svi povjerovali u uskrsnuće. Isusov život, smrt i uskrsnuće ulaze u ljudsku povijest na tih i nenametljiv način; oni mijenjaju povijest polazeći od čovjeka, iz njegove nutrine, a ne nikakvom prisilom i bez njegova pristanka. Zato ima onih koji ni onda kao ni danas nisu povjerovali niti mogu vjerovati, ili su povjerovali samo djelomično. U vjeri postoji zdrava nesigurnost, opravdana pitanja pa i sumnje, u vjeri je uvijek ostavljen prostor slobodne odluke.

Novi uskrsli čovjek

Kad se vratimo malo sebi, učini nam se kako i u našoj svakodnevici nalazimo sličnosti s događajima i akterima drame Velikog tjedna: susrećemo nerazumijevanja, nekad nas hvale, drže do nas, uživamo dobar glas, da bi nas vrlo brzo ocrnili, izlagali protiv nas i javno nas osramotili (to je naša Cvjetnica); družimo se s prijateljima, na večerama blagujemo, razgovaramo i zapjevamo, povjerimo se jedni drugima, a onda se dogodi iznenada da te prijatelj izda, iznevjeri, zataji i ode od tebe (naš Veliki četvrtak); imamo i mi svoje križeve, svakodnevne, svoje muke, bolesti i patnje, svoje samoće i ostavljenosti, svoje tuge i svoje očaje, svoje strahove, svoja pitanja i svoje vapaje Bogu (naš Veliki petak); imamo i svoje depresije, bezvoljnosti, kad nam ništa ne pomaže i ništa nema smisla, kad ništa ne očekujemo, kad nas više ništa i nitko ne može iznenaditi, kad smo se navikli na mrak i na samoću (naša Velika subota); kada do nas dođe vesela vijest, radosna vijest, pozitivna, kad ljudi i čudo spominju, odmahnemo rukom, sumnjamo, ne vjerujemo, pa onda opet povjerujemo ili samo na kratko i djelomično (naš Uskrs); pa se vratimo i živimo našu svakodnevicu, svoje male, osrednje živote, zatvoreni u svoju prošlost, zaštićeni od budućnosti čekamo bolja vremena ne nadajući se boljem (naš Uskrsni ponedjeljak)… – A svima nam je potreban novi uskrsli čovjek, ne neki nadčovjek bez vjere ili umišljene vjere, niti ropski čovjek slijepe vjere, nego čovjek po mjeri Isusa iz Nazareta. Potrebni smo novog čovjeka iz obraćenog života, kao Petar koji je poslije zataje gorko zaplakao, kao Pavao kad je pao s konja, oslijepio pa progledao, jer poslije Uskrsa „mi hodimo u novosti života“ i nema tog kamena koji ne može biti odvaljen, nema te samoće, ni patnje, ni smrti, niti ičega negativnog što bi imalo zadnju riječ u našem životu. – SRETAN USKRS!

Napisao. Vatroslav Vugdelija