Uživaj kad možeš, trpi kad moraš!

Autor: na 11. svibnja 2016.

 

„Sonus est rapidus, lux est rapidior, mens est rapidissima.“, što u prijevodu znači: „Zvuk je brz, svjetlost je brža, (a) misao je najbrža.“ Sjetio sam se ove rečenice iz latinske vježbenice u trenutku kad su mi se po glavi motale mnoge misli i možda baš zato što su misli brze i najbrže nisam ih uspijevao  nikako staviti na papir. Na kraju sam odlučio „nabacati“ u uvod nekoliko misli pa ću onda polako za njima dok se tema sama ne razbistri: „Davno sam naučio da ne trebam vjerovati ljudima. Ali svaki novi put pomislim kako nisu svi ljudi isti… I uvijek pogriješim.“ (I.Andrić) – Nikad ne objašnjavajte: prijateljima objašnjenje ne treba, a neprijatelji vam ionako ne vjeruje. – „Ne postoje činjenice. Postoje samo interpretacije.“ (F.Nietzshe) – Ako ti nije važno gdje si, nisi se izgubio. – „Ako ste usamljeni kad ste sami, u lošem ste društvu.“(Jean Poul Sartre) i dodajem zadnju misao koja je najbliže zamišljenoj temi pa sam je i u naslov stavio: „Uživaj kad možeš, trpi kad moraš!“

Ne znam kako je s drugima, ali meni ponedjeljak bude često (ili mi se samo čini) kao najgori radni dan u tjednu. Možda zato što nam vikend poremeti radni ritam pa mu ponedjeljak uvijek dođe kao neki novi, mali početak, a svaki početak je težak. Susreo me ovih dana prijatelj i odmah upitao: „Pa dobro, što ti je? Kakvi su ti se to ljudi dogodili pa si takav?“  Pa kad sam poslije malko promislio o njegovim riječima, zaključio sam da ponedjeljak nije ništa kriv. Definitivno nije do ponedjeljka, već do ljudi koje sam susretao, do razgovora koje smo vodili, do neshvaćenosti koje smo doživjeli, do poniženja i krivih riječi koje su nas pogodile, do neizrečenosti i do sitnih razočarenja, do iznevjerenih očekivanja i još svašta nešto što smo nakupili od ponedjeljka do ponedjeljka.

I kad sam samo letimično prošao kroz dane u prošlom tjednu, kad sam posvijestio sebi čega sam sve i koga sve „nakupio“ u svoju glavu od ponedjeljka do ponedjeljka, rekao sam sebi samome, onako od prve: „Pa dobro si ti ikako normalan!“ – Bilo je tu svega: osobnog vrijeđanja, vrijeđanja živih i mrtvih, vrijeđanja žene, obitelji, vulgarnosti i kletvi da duša u tebi zadrhti i da cijelo susjedstvo čuje… Pogrdne riječi glasno upućene kao uvreda s ciljem da nastave odzvanjati u mojoj nutrini i da uvijek iznova vrijeđaju. Pitanje se samo nameće: „Kakvi su to ljudi? Zašto su takvi?“ – Skloni smo tražiti opravdanja za takve ljude i reći: „Ma pusti ga! Ma pusti je! – Nije ni njemu lako. Bolest je tu!“ – Ja mislim da nije ni do ponedjeljka, ni do bolesti, već da je zloća u pitanju. Zlo, zloća i zločesti ljudi! Jer, zašto se svaka takva „bolest“ manifestira kroz agresiju (verbalnu i fizičku)? Uvijek nastradaju drugi oko njih: vrijeđaju ih, maltretiraju, ne daju mira… Ljudi se od takvih odmiču, ne zalaze u sukobe, uzimaju sredstva za smirenje, ali znaju da nije gotovo i u strahu čekaju samo neku buduću zloću i agresiju. Ako kažu/kažemo da su bolesni, zašto su ti ljudi uvijek agresivni? Zašto ih ta bolest „ne baci“ na smijeh i šalu, na miroljubivost?! Zašto ih ta bolest ne potakne pa da npr. uzmu lopatu ili motiku i nešto korisno rade – a ne uvijek agresija na drugoga, vrijeđanje drugoga i zločestoća prema drugima!?

Vjerujem da je svatko od nas doživio slične situacije vrijeđanja i nepoštovanja od drugoga, trenutke kad se čovjek zaista osjeća poniženo i jadno. Tu se radi o dostojanstvu. Onaj koji vrijeđa dostojanstvo drugoga, nema svoga dostojanstva, tj. nije sebe dostojan. “Bez dostojanstva naši su životi samo treptaji trajanja. Ali ako uspijemo živjeti dobar život, stvaramo nešto više. Potpisujemo se pod našu smrtnost.”(R. Dworkin) Dostojanstvo čovjeka sastoji se od njegova izbora. “Jedini autentični oblik dostojanstva je” – kako kaže Anthony de Mello – “kad vas nedostatak poštovanja kod drugih nimalo ne dotiče. Kad neko pljune na vodopad Nijagare, veličanstvenost Nijagare ostaje nepromijenjena”. Dostojanstvo uvijek biraš: i kad vrijeđaš drugoga i kad vrijeđanje trpiš, kad zlo činiš i zloću kad podnosiš. Učini mi se načas da sam pogodio s naslovom ovih misli – „Uživaj kad možeš, trpi kad moraš!“(Goethe

„Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se mjeriti dužinom nesanica koje ih prate.“ (I. Andrić) To je zaista tako. Kad čovjeka pritisnu problemi i ne vidi izlaza, kad smo „zagledani samo u svoj problem“, neće tada  ni san na oči. I što su veći problemi, što je patnja veća, duža je i nesanica. „Što se duže zadržavamo na vlastitoj nesreći,“ – kaže Voltaire – „to joj pridajemo veću snagu kojom nam može naškoditi.“ Onda s nesanicom počnu navirati misli, iz naše nutrine počnu izlaziti i naše druge povrede i otrovi naših odnosa. Srećom ima i lijepih misli kojima se borimo s našim nesanicama. Obično su to nostalgične misli, a nostalgija je uvijek znak da nam je sadašnjost u nekom kvaru. I te misli uvijek „bježe“ prema djetinjstvu i prema bezbrižnim danima; te misli uvijek traže sretne trenutke i drage i voljene ljude; te misli kao da osnaže čovjeka i vrate mu volju u život pa kad pobijedi nesanicu i jutrom se probudi, kao da s malo više optimizma „zakorači u novi dan“.

Poslije sukoba sa zločestim i agresivnim ljudima, poslije doživljenih uvreda, čovjek zna“poravnati“ i reći: „Baš me briga za druge! Živim svoj život! Nikome ne smetam i ne dam da mi itko smeta!“ – I ovo zvuči u redu i pošteno. I Ivo Andrić daje savjet: „Živi, vrišti, razbijaj i pleši… Čovjek je rođen da gubi i griješi. Prokockaj dane, prodivljaj noći. Jednom se ni to neće moći!“ I ovaj savjet je u redu i neko vrijeme se može živjeti tako, u smislu „baš me briga za druge, jednom se živi i zato uživaj dok možeš“, ali svi znamo da ne možemo stalno tako živjeti, jer čim zakoračimo iz kuće ulazimo u zamršenu mrežu naših susreta i odnosa; zapinjemo jedni za druge i eto ti problema. A problemi ne nastaju iz onoga što ljudi ne znaju, već iz onoga što misle da znaju. Pa i mi i drugi mislimo kako onaj drugi „dira u nas“, u naše stvari, u naš prostor, zid, vrt, balkon, dira u naše naume, u naše nade. To često počne od sitnica, a mi znamo da od sitnoga do krupnoga nije dalek put. Onu Goetheovu iz naslova „Uživaj kad možeš, trpi kad moraš!“ netko će malo izmijeniti i za sebe prevesti „Trpi kad možeš!“, a onda je to pitanje pojedinca, koliko je tko sposoban trpjeti, koliko tko ima visok ili nizak prag tolerancije na frustracije, uvrede i agresije…

Kad već čovjeku neće san na oči, a misli navru, dok uvrede zločestih još negdje u tebi odzvanjaju, pa se izmjenjuju misli, red ružnih, pa red lijepih, red nostalgije, red donošenja odluka „od sutra ću drugačije“, dođe na red i – pitanje vjere. A što ću kad sam „religiozno opterećen“, a neki ionako ove „misli“ percipiraju kao „poluvjersku emisiju“… Pitanje se samo nameće: „Što je s mojim kršćanstvom?“ Lako je biti kršćanin kad nikoga nema da ti smeta, kad nitko ne vrijeđa tvoje dostojanstvo pa ne moraš uzvratiti ogorčenjem i bijesom. Slažem se s naslovom „Uživaj kad možeš, trpi kad moraš!“, ali izgleda da danas nitko nikoga ne trpi, bio on vjernik ili nevjernik. Pa cijeli naš medijski prostor, od politike do estrade, zagađen je uvredama i prokazivanjima, vrijeđanjem dostojanstva i prava na čast i dobar glas!? Kao da je sve isprevrtano (diabolos) pa ne znaš tko je kriv, tko prav, što je laž, a što istina… A kršćanstvo je, ako nam je do njega stalo, jako zahtjevno i nudi nam neopisivu slobodu da se u našem ponašanju ne damo uvjetovati zlom koje trpimo, da ga ne uzvraćamo na način kako se nama nanosi …

Neću dalje jer sam siguran da – tko hoće – ima dosta materijala za razmišljanje. Možda tek da ponovim Goethea i naš naslov „Uživaj kad možeš, trpi kad moraš!“ i da nadodam parafrazirajući sv. Petra (1Pet 3,17): Ako već moram trpjeti, bolje mi je trpjeti čineći dobro, nego čineći zlo.

Napisao: Vatroslav Vugdelija

 


Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik