U svijetu za svijet

U posljednje vrijeme može se čuti spočitavanje elitizma pojedinim društvenim zajednicama ili krugovima. U Hrvatskoj općoj enciklopediji stoji da je elitizam stav prema kojem odabrani pojedinci ostvaruju nadmoćniju ulogu u svim područjima života i rada zajednice; ponašanje određeno prema „višim“ vrijednosnim kriterijima.

Karakteristično za sva elitna društva je odvojenost. Ono od čega pati cijelo društvo, pati i njegov dio ili pojedinac. Tako nije ni iznimka da i u Crkvi, među klerom, ali i laicima postoji određeni duhovni elitizam. To su ljudi, vjernici, kršćani koji žele nametnuti svoju ulogu i svoje stavove na sva područja života jer smatraju da je to njihovo određeno prema „višim“ vrijednosnim kriterijima.

Na samom smo kraju Uskrsnog vremena. Vremena u čijem je centru Božja ljubav prema čovjeku. Isus nas i ove nedjelje poziva da budemo jedno i da budemo u svijetu. Može se reći drugim riječima da se ne odvajamo od drugih, da se ne pravimo elitama. Da se namećemo ljubavlju, a ne stavovima. U današnjem vremenu imamo i previše duhovnosti, a ne premalo. Ne previše po sebi, nego ne znamo uzeti to na mjeru. Ne znamo miksati djela i molitve, slušanja i čitanja, razmišljanja i djelovanja.

Kako biti jedno i kako biti u svijetu?

Kako biti jedno i kako biti u svijetu? Na to pitanje odgovor nam može dati jedan stari kršćanski spis, poslanica Diognetu koja kaže: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“

Kršćansko poslanje je isto kao i Isusovo: objavljivanje Oca i njegove ljubavi ovome svijetu. A na to je pozvana kršćanska zajednica – biti alternativa ljubavi i pravednosti u nepravednom svijetu i svijetu mržnje. To se ostvaruje ne po nekoj nauci nego darom vlastita života.

Napisao: don Miroslav Rubić