Tajna dvaju svjetova

Evo, (opet) obilježavamo blagdan Svih svetih i Dušni dan; evo nas u danima kad se na poseban način sjećamo svojih najdražih koji su umrli; (opet) obilazimo groblja i grobove, čistimo ih, kitimo cvijećem, pomolimo se, palimo svijeće…

Jutros slušam nekoga s radija kako govori o ovim blagdanima pa reče da se blagdan Svih svetih naziva i „Mali Božić“, jer na Božić slavimo rođenje za zemlju, a na blagdan Svih svetih slavimo rođenje za nebo. Ipak, ljudi više vole Božić, Advent, pa i Uskrs, draže im je rođenje i uskrsnuće od umiranja i od smrti. S umiranjem se malo i nerado bavimo, bolje je i ne misliti, dođe to samo od sebe, kad odemo na sprovod, kad umre netko od bližih i dražih, ili ovako oko Svih svetih kad nas smrt i umiranje okupi na grobljima. Pa kad je tako smrt već tu, negdje oko nas, prihvaćamo je kao sudbinu ili nerazumljivu Božju volju, tepamo joj da je ona jedina pravda na ovome svijetu, ali u pravilu nastojimo što manje o njoj misliti, kad već ne moramo, tješimo se i namjerno zaboravljamo kako ‘ko već zna i može zaboravljati. Marko Aurelije je davno rekao istinu: „Još malo i sve ćeš zaboraviti, još malo i svi će te zaboraviti.“ Bez obzira što ljudi nerado o smrti govore i nastoje o njoj ne misliti, smrt je sastavni dio života baš kao i rođenje; životna je istina da se početak i svršetak svega dodiruju. „Svaki dan je maleni život“ – kaže Arthur Shopenhauer – „svako buđenje i ustajanje malo rođenje, svako svježe jutro mala mladost, a svaki odlazak na počinak i san – malena smrt.“ Tako se svako jutro rađa dan i svake noći dan prestaje, nestaje – „umire“. Dani prolaze, rađaju se i umiru, tako mjeseci, tako godine, tako desetljeća … Sve prolazi. Pjesnik nastavlja: „Vrijeme čini svoje, a ti čovječe? Što ti činiš?“

Svijest o svom kraju

Iako o smrti nerado govorimo, znam sigurno sam često kroz “Glasne misli” o smrti pisao i govorio – i čini mi se kako nemam ništa novog ni pametnijeg reći, kao da sam svaki put (sada i opet) na početku, nemoćan pred zbiljom i pred velikom tajnom smrti. Ipak osobno nastojim imati na umu “svijest o vlastitoj konačnosti”, svijest da smo relativni, “da ne znamo ni dana, ni časa” pomaže nam da se ne uzoholimo, da se odupremo pohlepi, da se ne stavljamo iznad drugih, da ne budemo nasilni, da druge poštujemo, da živimo i baštinimo prave vrijednosti; svijest o vlastitoj konačnosti, o vlastitom umiranju i smrti nije nikakav pesimizam, ona nam pomaže da upoznamo sebe i da živimo punim životom. Naravno, prirodno je da od sebe odvraćamo sve misli koje nas podsjećaju na smrt; u tome nam i danas svi pomažu: – Daj živi! Uživaj! Ne misli! Udri brigu na veselje! Jednom se živi, jednom se umire! – Charles Bukowski kaže: “Svi ćemo umrijeti, svaki od nas, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziraju nas i spuštaju trivijalnosti, pojede nas ništa!” Slično govori i Lav Tolstoj: “Sjeti se smrti! Ovo su važne riječi. Kada bismo imali na umu da ćemo uskoro neizbježno umrijeti, naši životi bi bili kompletno drugačiji. Ako osoba zna da će umrijeti za pola sata, sigurno neće raditi trivijalne, glupe ili loše stvari u ovih pola sata. Možda imaš još pola stoljeća života – po čemu je to drugačije od pola sata?” – Dobro je poslušati kako o smrti razmišlja Steve Jobs, osnivač Apple kompanije: “Sjetiti se da ću umrijeti ubrzo; to je za mene jedan od najvažnijih alata da ti pomogne da napraviš velike odluke u životu. Jer gotovo sve – sva vanjska očekivanja, sav ponos, sav strah od sramoćenja i poraza – ove stvari jednostavno nestanu suočene sa smrću, ostavljajući samo ono što je zaista bitno. Sjetiti se da ćeš umrijeti je najbolji način za koji znam da ti pomogne izbjeći zamku mišljenja da imaš što izgubiti. Već si gol. Nemaš što izgubiti. Nema razloga za ne slijediti svoje srce.”

Život poslije smrti

Čovjek od svog postanka postavlja pitanje o smrti i je li postoji život poslije smrti, to pitanje i nas muči; ljudi donose svoja iskustva kliničke smrti, stručnjaci daju svoja tumačenja, svatko od nas osobno odluči hoće li povjerovati ili ne, ali i poslije tih svjedočanstava iskustva umiranja i vraćanja u život, smrt (opet) ostaje tajanstvena i nedokučiva. Konfucije prigovara ljudima: „Vi ni život ne shvaćate, pa kako ćete smrt shvatiti?!“ – Jedan mladić ovako opisuje svoje iskustvo kliničke smrti: „Nakon neopisive boli tijekom posljednjih trenutaka svijesti, sve više su glasovi bili udaljeniji i manje razumljivi. Tada je nastupila potpuna tama, tijelo se osjeća ali je teško poput najveće planine i nije moguća njegova kontrola. Pojavljuje se jedna nijansa ljubičastosti i neopisiva mirnoća, potpuna sreća koju jednostavno nije moguće riječima opisati niti usporediti s bilo kojim sretnim trenutkom iz života. Onda se budi osjećaj vakuuma i lagano se počinjem osjećati kao da sam vlak koji sve brže ide i ubrzava u tunelu, a osjećaj zadovoljstva dodatno se povećava … Sve se više nazire jedna vrsta svjetlosti u koju nije moguće gledati. Nije žute boje već snježno-mekane, skoro kao gusti dim cigarete. Poslije toga ništa, apsolutno ništa. Zatim sam vidio sebe na stolu u operacijskoj dvorani gdje su me reanimirali. Vidio sam sav trud kojeg su liječnik i osoblje davali da me spase i ponovno ožive… Ubrzo sam se “stvorio” u čekaonici gdje mi je bio otac i točno sam vidio položaj kako je sjedio i sjedalicu na kojoj je sjedio. Mogao sam se “stvarati” gdje god sam želio, neovisno o pregradama ili zidovima između prostorija. Nisam se kretao niti sam imao tijelo, već bih se jednostavno “stvorio”. Nakon toga opet je nastupila totalna tama i ponovno sam bio u tijelu, odnosno osjetio sam njegovu težinu… Otvorio sam oči u krevetu na odjelu intenzivne njege spojen na respirator, infuziju i sve ostale aparate…

Taj događaj mi je pokazao kako se ne treba bojati smrti koja nas sve čeka kad obavimo zadatak koji nam je namijenjen na ovoj zemlji: ljubiti i biti ljubljeni. U protivnom, cijeli životni vijek koji nam je darovan uzaludan je i besmislen.“

Čovjek će sve učiniti da živi što duže na ovoj zemlji stalno se pitajući je li postoji život poslije smrti, a bilo bi dobro da se svatko za sebe upita – kakav je moj život prije smrti? „Ne treba se čovjek bojati smrti, nego toga da nikad nije počeo zaista živjeti.“ – kaže Marko Aurelije. Sviđa mi se i ovo razmišljanje Steve Jobsa: „Tvoj život je ograničen, zato ga ne troši živeći tuđi život. Ne upadaj u zamku dogme – življenja s rezultatima tuđeg razmišljanja. Ne dopusti da buka tuđih mišljenja uguši tvoj unutarnji glas. I najvažnije, imaj hrabrosti da slušaš svoje srce i intuiciju. To dvoje nekako već zna što ti zaista želiš postati. Sve drugo je manje važno.”

Vjera i smrt

Razmišljajući glasno o smrti i o umiranju donosio sam riječi i misli velikih i pametnih ljudi, od Marka Aurelija i Konfucija do Stevea Jobsa, kao i svjedočanstvo kliničke smrti jednog mladića – na meni je i na svakome od nas odluka hoćemo li povjerovati, odmahnuti rukom i nastaviti zaboravljati ili ćemo nešto pretočiti u svoje misli i u svoj život. „Ja želim nastaviti živjeti čak i poslije svoje smrti!“ – kaže Ana Frank – „Zato sam zahvalna Bogu što mi je dao ovaj dar, koji mogu koristiti da razvijam sebe i izrazim sve što je u meni!“ – Ja za sebe donosim razmišljanje poniznog, a k’o planina velikog čovjeka, filozofa i svećenika don Branka Sbutege: „Isus Krist je dovoljan i preobilan da se osjetim uspostavljen u svojoj nedostatnosti. Dovoljan i kao punina čovještva i kao obećanje božanstva. Meni osobno do sada jedini argument strpljenja i nade, mjesto susreta i razdvajanja, spajanja i razlučivanja. Zapravo jedino istinsko povjerenje i jedini istinski ulog. Sve drugo bila je slama.“

A na samom kraju za sve naše umrle majke, očeve, braću, sestre i prijatelje, za sve svete i preminule – pjesma našeg Ive Nadila:

„Moja mati“

Moja je mati bivala:

Brižnim pogledom

toplinom doma.

Suspregnutom suzom

probdjevenom noći.

Svagdanjom molitvom

blagdanskom sabranošću.

Mirisom crnog kruha

bjelinom opranog rublja.

Dočekanim pismom

tuđom rukom napisanim odgovorom.

Zvonjavom Angelusa

zrncima krunice.

Pognutošću, samošću

pomirenošću.

Moja je mati

bivala s Bogom

otišla Bogu.

 Sada, zasigurno negdje gore,

biva anđelom.

Moja mati.

Napisao: Vatroslav Vugdelija