Svi za jednog, jedan za sve

Mozaik je odavna poznata slikarska tehnika, koja se izvodi slaganjem raznobojnih, manje ili više pravilnih kockica kamena, obojenog stakla, glazirane keramike.

Kamene kockice dobivaju se usitnjavanjem (čekićem, kliještima, itd.) različitih vrsta obojenog kamena. Tako usitnjene, kockice se koriste ovisno o svom obliku i boji. Kockica sama za sebe nema apsolutno nikakve svrhe. Zajedno složene dobivaju svoj puni smisao i daju ljepotu ovome svijetu.

Slična je situacija i s nama ljudima. Svatko od nas je jedan kamenčić, jedna kockica u Božjem mozaiku. Živeći izolirano, osamljeno kao pojedinac, čovjek sebi polako postaje neshvatljiv. Pa čak na neki način i besmislen. Sam Bog je rekao da nije dobro da čovjek bude sam. Nitko nije otok. Život na zemlji je od Boga zamišljen kao zajedništvo. Sva živa bića dolaze iz zajedništva. Svatko od nas došao je iz zajedništva muškarca i žene. Čovjek ne bi mogao rasti i razvijati se bez drugih. Sve što smo do sada naučili, naučili smo od drugih: čitati, pisati, govoriti, hodati, moliti…

Zajedništvo

Netko je jednom rekao da je Bog savršen, jer je sasvim jedno. Trojstvo u jedinstvu. Sljedeći tu logiku potpuna razdijeljenost bila bi potpuno ne savršenstvo – zlo. Đavao je naziv za Sotonu. To je grčka riječ dia balein, a znači razdijeljen, razbacan. U mjeri u kojoj je nešto jedinstveno, u toj mjeri je savršeno. Krist raj i nebo opisuje kao gozbu, ali gozbu zajedništva. Nebo je potpuno zajedništvo. Pakao je potpuna osama. Biti zajedno znači biti za jedno. Svi za jednog, jedan za sve. Jedno srce, jedna duša. Tek ako ljudi imaju živo središte oko kojega se okupljaju, među njima nastaje zajedništvo.

Isus u evanđelju moli da i mi budemo jedno, kao što su on i Otac. Iz jedinstva s Kristom i s nebeskim Ocem crpimo snagu za međusobno jedinstvo, međusobno zajedništvo. Iz našeg odnosa prema Bogu proizlaze i naši odnosi jednih prema drugima. Jer kakav je tvoj Bog, takvi su i tvoji među ljudski odnosi. Kao što su bili nesavršeni učenici koji su sjedili s Isusom za stolom posljednje večere, takvi smo se i mi koji se danas okupljamo na euharistijsko slavlje.

Naša je vjera slaba. Naša spoznaja Boga nepotpuna. U nama ne vlada savršena ljubav i jedinstvo. Međutim, ta naša nesavršenost ne dokida ni vrijednost naše molitve ni našeg okupljanja u Isusovo ime. Dolazeći u crkvu mi se predstavljamo pred Bogom i jedni pred drugima onakvima kakvi jesmo, ali i onakvima kakvi bi htjeli biti. Grešni smo, ali se kajemo. Naša je spoznaja o Bogu nejasna, ali ga tražimo. Među nama ne vlada savršena ljubav, ali se ipak okupljamo da budemo zajedno, da slušamo istu riječ Božju i da jedemo s istoga stola.

Pa, ako je sve to i nesavršeno, to ne znači da je i neiskreno. Naša je molitva istinita onoliko koliko je sjedinjena s Isusovom. I mi molimo da uzvjerujemo, da ga upoznamo, da budemo gdje je on, da budemo jedno, da ljubav njegova bude u nama… Stoga, ako se u zajednicu njegovih učenika uključujemo s vjerom i nakanom da doista budemo to što molimo, onda to barem djelomično već i jesmo.

Piše: don Miroslav Rubić